'Znaš da ideš u studentski dom gdje su svi tvojih godina, a zapravo nitko nije kao ti.'

Naizgled sasvim obična studentica. Treća je godina Katoličko-bogoslovnog fakulteta. No Kristina Japelj ima fascinantnu priču. S 14 je godina smještena u dječji dom u Slavonskom Brodu, a sa 16 je premještena na zagrebačku adresu u Caritasovu kuću Emaus. Tu je provela tri godine bez adekvatne roditeljske skrbi.
 
 
Kristina Japelj živjela je s još 16 korisnika, 8 odgajatelja, socijalnih radnika i pedagoga. Oni su joj  obitelj. Svi ju pripremaju za daljnje životne izazove. I ta joj je podrška mnogo značila. Ovdje u Zagrebu je dobro u domu, odgajatelji su super, ne mogu se žaliti na ništa, pomogli su mi da završim školu, da upišem fakultet, davali su mi podršku kad god mi je to bilo potrebno… U Cvjetnom naselju sam imala podršku odgajatelja ali nije to to,  govori Kristina. U Zagrebu je sama bez obitelji i kako kaže oni su jedine osobe kojima se ovdje, u ovom okruženju mogu obratiti. Oni su uvijek tu… sestra Jelena Lončar, kuća Emaus. Da mi bilo što zatreba mogu ih nazvati.
 
A ta joj je pomoć bila potrebna kada je s 19 godina morala napustiti dom, svoje prijatelje i odgajatelje. Svoj život mora nastaviti negdje drugdje, a ostaje joj samo neizvjesnost. Moraš izaći, ne pita te nitko želiš li ili ne želiš. Ti to moraš napraviti. Pod stresom si, ne znaš gdje ideš, ne znaš kako će ti biti… Znaš da ideš u studentski dom gdje su svi tvojih godina, a zapravo nitko nije kao ti. U studentskom domu prvih mjeseci pomaže joj cimerica, ali Caritasov dom uvijek ostaje u srcu. A bilo bi puno lakše da je na raspolaganju imala stambenu zajednicu, baš onakvu kakvu Caritas planira izgraditi. I otišla bi tamo bez razmišljanja. Zato što tamo postaješ samostalan, a imaš i podršku odgajatelja i podršku drugih. Mislim da je to puno bolje nego da s 18 ili 19 godina izađeš van. Postoje mnogi moji prijatelji koji su s 18 godina morali izaći na ulicu, čak nisu ni školu do kraja završili zato što su padali razred kako bi imali smještaj što duže. Mnogi  se nisu baš dobro snašli, neki su beskućnici, cure su ostale trudne. To nije život.
 
Usprkos svim izazovima Kristina danas uspješno privodi kraju svoj studij, a planira upisati još jedan fakultet. Kriminalistika najbolje pristaje uz njezin karakter. Svim mladima koji prolaze slično što i ona poručuje da se bore za sebe, da gledaju naprijed i da naprave nešto od svog života ako život nisu do sad imali.