Ma gdje bili i kamo god pošli najradije se vraćamo svojim korijenima

U vrijeme kada veći broj ljudi napušta domovinu, pronašli smo uspješnog poslovnog čovjeka koji se u nju vratio. Josipa Šarića iz Poličnika pokraj Zadra roditelji su kao trinaestogodišnjaka, zajedno s ostalom braćom i sestrama, u potrazi za boljim životom odveli u Kanadu.

I kad se uklopio u sredinu kao pravi Kanađanin i kad mu je nakon završenog studija sve krenulo, sudbina je uplela svoje prste, a želja za povratkom  u Hrvatsku postajala sve jača. Želja za povratkom je postojala. Hrvatska država je postojala i postojali su pozivi - dođite, dajte nešto donesite, nešto što imate van. Ja sam imao već tada svoju firmu u Kanadi koja se bavila tretmanom industrijskih voda, proizvodila kemikalije. I onda sam prilikom jednog dolaska u Hrvatsku vidio da nema takvih proizvoda ovdje i to je bila prililka, izazov... Hajde da vidimo možemo li,  prisjeća se Josip Šarić, ing. kemije i poduzetnik. I napravio je. Kemikalije za tretiranje industrijskih voda osim u Samoboru proizvode se još i u Mađarskoj  i Poljskoj. S tendencijom širenja u druge zemlje EU-a. Trenutno rade na otvaranju tvrtke u Češkoj. Mi smo se snašli, dobro nam je. Kako će biti djeci kasnije to ne znam. Činjenica je da netko tko hoće raditi i ne očekuje ništa od države, da pusti državu i politiku sa strane, da se može nešto napraviti. Ja sam tu došao i krenuo od nule. od ničega. Niti jednog kupca nismo imali, a danas smo najjači rekao bih u Hrvatskoj, a pomalo hvatamo i šire.

Među zapslenicima u njegovoj samoborskoj tvrtki je i svestrana Anamarija, jedna od njegovih šest kćeri. Završila je menadžment u Zagrebu. Bavi se glazbom, glumom te terapijskim radom sa svojim psom u udruzi 'Psi pomagači'. Nastupila je i u nekoliko mjuzikla. Hrvatsku, ističe, može napustiti samo nakratko. Razlog zašto bi ostala ovdje je obitelj. Sve što sam počela raditi u svom privatnom životu s glazbom i terapijskim radom sa psom ne bi htjela ostaviti. Životni stil u Hrvatskoj meni paše.

Možda svega ovoga ne bi bilo da Josip Šarić nije imao podršku svoje supruge Zrinke u koju se zaljubio za njezina posjeta Kanadi. To u čovjeku nekako tinja, ta jedna čežnja da se on treba sastati sa sobom tamo gdje jest, tamo gdje je iznikao. U meni je bila ta čežnja i odgovornost da ja ipak trebam doći u zemlju u kojoj imam svoj identitet. Ja sam držala obitelj koja je bila bitna da moje djevojčice, pet njih koje sam rodila u Kanadi, da one otkriju sposobnosti i vrijednosti i da se mogu uklopiti, da mogu zaživjeti u Hrvatskoj. Zrinka se bavi hagioterapijom. Jedna je od učenica prof. Ivančića. Čovjek, kaže, treba kontinuirano raditi na sebi kako bi mu bilo bolje, kao i ljudima oko njega.

Obitelj Šarić rijetko je na okupu, svatko ide za svojim obvezama. Okupljaju se za rođendane i u Dalmaciji gdje se Josip, za svoju dušu, bavi maslinama i vinogradima. Oni su samo jedan od primjera da se čovjek gdje god bio i kamo god pošao najradije vraća svojim korijenima.