Uspomene u bocama

Mnogo je načina kako sačuvati uspomene - jedni skupljaju fotografije, drugi uspomene čuvaju na tavanu. Junak naše priče sjećanja drži u bocama.

U galeriji uspomena i svojevrsnom muzeju starina, Ivan Oletić najbolje se osjeća. Kako i ne bi kad je oduvijek na razne načine zaokupljen maketama. Od šperploče je izrađivao okvire, stalke, a onda je sjećanja iz djetinjstva počeo spremati u boce.

U četrdesetak boca - mlin na Muri, ringišpil, ručna ciglana, vršenje žita, žetva, piljenje drva, klepanje kose, kosanje repe, oranje, kolinje...

Svaki hobi traži vrijeme, ovaj posebice. To je igra živaca. Nekad cijeli dan potroši na jednu sitnicu. I ne ide sve uvijek od ruke.

Je pa neide. Znam po čitav dan jedan komad stavljati da dojde na mjesto ali meni je lepo. Jednu zimu jednu flašu napravim, tak da ide dugo polako ali ja to volim raditi i gotovo, objašnjava.

Kad maketu završi takozvanim "kajlanjem", bocu zatvori zauvijek. Pipav je to posao, s pomoću nožića, pilice, brusnog papira, ljepila i vodenih bojica. Dobro dođu i pinceta i konac.

1969. prvi rad u boci - "Muka Isusova". Tih je godina radio u Austriji. Od svih maketa, ova s galijom ima najviše detalja - čak 220. Za maketu katedrale trebalo mu je pune dvije godine.

Zanimljivu zbirku razgledaju prijatelji, turisti, školska djeca. Kad tu dođu svi se čude kako to imam strpljenja tako raditi i kak imam dobre živce. Takav jesam i gotovo - ja se nikad ne razljutim, kaže Oletić.

Da nije strpljiv, ne bi bilo ni maketa u bocama. A nanese li vas put u Sveti Martin, svakako navratite u Dunajsku ulicu u kojoj se običaji međimurskog kraja čuvaju na neobičan način. Razveselit ćete gospona Iveka i sebe.