Danju liječi tijelo, a noću dušu

Večeras u 18 sati u Državnom arhivu u Zagrebu svoju poeziju predstavlja Ivan Alerić, sveučilišni profesor, specijalist interne medicine, pulmologije i internističke onkologije. Posjetili smo ga na njegovu radnom mjestu.

Rijetka su jutra u parku Klinike za plućne bolesti na zagrebačkom Jordanovcu kada liječnik Ivan Alerić može bar na trenutak biti samo pjesnik. Iako često do njega, ma koje godišnje doba bilo, doplove bezvremeni stihovi njegova zemljaka Antuna Branka Šimića:
Otvori sva čula:
na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti
Bog oko tebe sja, treperi, miriše i šušti.

Svaki dan gledam smrti u oči, jer takvi su bolesnici, na žalost…  Znate i sami koliko ljudi godišnje umire od karcinoma pluća u Hrvatskoj. Mislim da me malo oblikovalo i mjesto na kojem radim, zapravo dosta. Da sam otišao na kroatistiku, možda bi drugačije pisao nego ovako. Uglavnom vidim čovjeka u teškim stvarima, malo ga vidim u sretnim fazama života,  iskren je prof. Alerić.

Pjesme piše noću, u posebnim trenucima, koje je teško i opisati. Čarolija sna i jave, lucidnosti i začuđenosti. Ja doista poeziju sanjam u polubudnom stanju i ako se ne probudim i taj čas ne zapišem misao, onda nema pjesme. Za nas je izabrao jednu posvećenu rodnoj Hercegovini i majci: 
Zeru sunca pusti mi u sobu, mila mati,
mrvu vjetra donesi mi u dlanovima,
blijed sam ti od čežnje da porušim makove
u trku kasom ždrijepca, što u konja ni ne stasati neće
.

Iako od studija medicine živi u Zagrebu, rodni Drinovci u njemu dišu na poseban način. Ondje je, zapravo, sve i počelo: Šimićeva nagrada za najboljeg mladog pjesnika 1981. godine, duh i dah podneblja koje je iznjedrilo mnoge čarobnjake moćne riječi. Mislim da ima nešto…  Ne znam tko je to posuo zlatni prah po Drinovcima, da se rodi toliko pjesnika…

To što sve čini posebnim, čudesnim, univerzalnim... Taj šimićevski prah i te zvijezde…