Što povezuje knjige Igora Mandića i Rade Šerbedžije?

Što povezuje knjige „Predsmrtni dnevnik“ i „Poslije kiše“? Obje su u prodaji manje od tri mjeseca i već su doživjele tri izdanja, nastavci su autobiografija i predstavljene su isti dan.

Nikada nisam mnogo razmišljao o umjetnosti i kamo će me ona odvesti, uvijek mi je bio uzbudljiviji sam život, piše Rade Šerbedžija u knjizi „Poslije kiše“, svojevrsnom drugom dijelu njegove autobiografije u kojem govori o ljudima, gradovima, obitelji, umjetnosti, ljubavi, uspomenama, idealima… Pišem o tome što vidim, što pamtim, što nisam zaboravio, što bih želio podcrtati,  kaže Šerbedžija. Ima tu i velikih filmskih zvijezda s kojima je Šerbedžija radio i družio se, ali i malih ljudi koje je u životu susretao, a koji su ga se dojmili. Ponekad sentimentalan, katkad samoironičan, ali uvijek  iskren i strastven, sve to ispisuje zavidnom literarnom vještinom i mudrošću.

Golemo životno iskustvo, mudrost i beskompromisno literarno pero dobitna su kombinacija, čini se, za uspješnu autobiografiju - jer sve to iščitavamo i u drugom dijelu autobiografije Igora Mandića naslovljenom „Predsmrtni dnevnik“. To su razmišljanja ili premišljanja o nekim temama koje su maknute sa središnjeg mjesta u modernoj civilizaciji u kojoj se svi boje smrti, samoubojstva, starosti... Dnevničarenje je bio samo moj tehnički postupak kojim sam ta pitanja uveo u svoj tekst, objašnjava Igor Mandić, a spisateljica Milana Vuković Runjić ističe, pak, da se radi o vrckavoj i duhovitoj knjizi bez obzira na to što otvoreno progovara o smrti: Bez obzira na to što je u crnim koricama i što se zove Predsmrtni dnevnik, to je knjiga života Igora Mandića.

Ako u autobiografijama tijek vremena postaje sporiji kako bi se podvukla crta pod, u najmanju ruku, zanimljive živote - onda su naša dva autora ušla u najbolje godine da upravo to ispišu.