Kruh i pršut hrane brojna usta u Imotskom kraju

Imotsku krajinu kao i Slavoniju muči isti problem, masovno iseljavanje stanovništva, posebice mladih u potrazi za boljim životom.

Odlazila je radna snaga i prije, najviše u Njemačku, no na rodnoj grudi ostale bi obitelj, a zarađeno u inozemstvu uložilo bi se u domovini. Danas odlaze cijele obitelji. No ima i pozitivnih primjera, kruh i pršut hrane brojna usta u Imotskom kraju.  

Šije Anica Tucak iz Runovića na zingerici. Devedesetu je navršila. Šije ne zbog ljute potrebe, već ruke ne mogu mirovati. Othranila je njima troje djece, pa je srce boli kad vidi zapušteno imotsko plodno polje. Prije kad sam bila cura mi smo imali krave i ovce i koze. Moj je did ima volove i njima ora polje, a ja sam držala plug, bilo mi je 15 godina.  Nema više ni pluga ni volova, motike zahrđale, u Runovićima sve manje mladosti koja bi se u koštac s poljem uhvatila. Stegne Anicu srce kad se sjeti kako se nekad od rada živjelo, još više kad čuje da autobusi puni života napuštaju rodno ognjište u potrazi za boljim životom, negdje u tuđini. Moglo bi se živit, a oni idu u Njemačku, a šta će tamo. Jerbo neće biti države bez naroda, država oviso o narodu. A što traže u Njemačkoj ja ne znam, nije ni Njemačka ka šta je bila...

Mogao je i Aničin unuk Jure Lešina život graditi u inozemstvu. No ostao je u Runovićima, s ocem Mijom i braćom sušiti pršute. Već kao mali sam išao s ocem i to mi je ušlo u krv. Ne mogu zamisliti ni dana da ne prođem sve pogone.  Od 20 tona sušenih proizvoda, prije petnaest godina, došli su danas do 1 500 tona i sve plasiraju na tržiše. Njihovi pršuti navikli su na zlatna odličja, a u svom pogonu spajaju tradiciju i suvremenu tehnologiju. Hvala Bogu pršuti se traže u Hrvatskoj, ali imamo izvoz i u inozemstvo - Bosna i Hercegovina, Mađarska, Slovenija, Njemačka... 

Širili bi biznis, sada imaju 40 zaposlenih i samo jedan problem, mjesecima uzaludno traže radnike. Plaće su redovite, od 5000, 6000, 7000 kn pa naviše, sve ovisi o tome koliko žele napredovati.  I ne možete naći radnike? Ne Ivan Puljić, jedan od radnika, iskreno kaže da se ovdje može živjeti i naći posao samo triba radit i imat volje.  Kolega mu, Slaven Raspudić na to dodaje: Ne znam. Možda ne žele raditi svašta. Ali ne radi se ovdje baš svašta. Ovdje je baš dobro, ali nisu ljudi naviknuli radite.

U susjednom Prološcukruh ispod saća hrani cijelo mjesto. Prije četiri godine bračni par Maršić zamjesio je prvi kruh, a danas u jednom danu mijese i po 3 000 komada. Tržište od Zagreba do Dubrovnika, 61 zaposlenik, najviše žena i to onih koje zbog godina i stručne spreme teško da bi itko zaposlio... Ženska ruka je nezamljenjiva, a one bi se teško mogle zaposlit ako nemaju fakultet ili veze,  objašnjava Danijela Marišić. Radnica Nedeljka Šimić sa svojih 57 godina ovdje je našla prvi posao u životu, baš kao Mileni Maršić kojoj je ovo prvi stlani posao. Dao Bog da osatanem do penzije.

Maršići su prvi počeli peći mali kruh ispod saća. Receptura je stoljetna - brašno, sol, kvsac, voda i vrijedne ruke, jer svaka se pogača ručno mijesi. Sve ručno, isti recept, ništa se ne mijenja. Samo se ne peče na drva već struju, a 'kruvu' je to svejedno... Važno je da rade ženske ruke,  ističe Mario Maršić.  Zahvaljujući ovim vrijednim ljudima, otvorena su nova radna mjesta, možda baš za one koji su dvojili ostati na rodnoj grudi ili trbuhom za kruhom u tuđinu. I ja sam bio u Njemačkoj. Ima tamo nekih povlastica. Može se zaraditi, ali se više i troši. Ako ćeš ovdje raditi kao u Njemačkoj, ništa ti neće falitii.

A bit će nakon ovih priča lakše i našoj Anici, kad vidi da ima onih koji i danas s deset prstiju na rodnom ognjištu mogu hraniti obitelj.