Filip Krovinović za nogomet uistinu živi

Dok je igrao u Hrvatskoj za njega je malotko znao, a onda je potpisao ugovor s portugalskim nogometnim prvakom Benficom. On je Filip Krovinović, a ovo je njegova priča.

Filip Krovinović ima 22 godine, a od pete godine bavi se nogometom. I trenutačno živi ono o čemu mnogi mladi nogometaši sanjaju. Igra za portugalski prvoligaški klub Benfica. Njegov nogometni put išao je ovako: prve golove davao je na zagrebačkoj Kajzerici u NK Lokomotiva. Nakon toga igrao je za NK Dinamo pa NK Zagreb. Zatim je otišao igrati u Portugal za njihov Rio Ave. U tom je klubu proveo dvije godine. 

A onda, u lipnju ove godine, poziv njegova trenera i menadžera Ruija Vitorija ponovno mijenja Filipov put. Jer ponuda da igra u Lisabonu, za Benficu, ne odbija se. Bio sam presretan, mislim da je bilo, ne da mislim, znam točno što je bilo, bila je ponoć i tada sam bio na praznicima u Zagrebu. Moji roditelji su spavali i ja sam došao u stan, upao sam kao neki lopov i probudio sam ih i rekao 'ej, imamo Benficu. Zvali su me, idemo tamo, neću ni razmišljati'... Takva je bila reakcija,  prisjeća se Filip.

Ugovor je potpisao na 5 godina. Neopisiv je to osjećaj čak i sada, nakon što je pola godine dio tima tog portugalskog nogometnog prvaka. Pa stvarno druga dimenzija, kao da nije na ovom svijetu. Klub je velik, ogroman... Jedan od najboljih u svijetu. Svake godine prolaze grupnu fazu lige prvaka, sad su četiri godine za redom osvojili prvenstvo i stvarno kao da nije s ovog planeta. Igrao sam do sada 13 utakmica, 9 od početka i tih 9 koje sam odigrao svih 90 minuta. Tako da što se tiče minutaže, ne mogu se požaliti.  U novo okružje brzo se uklopio. Kad sam došao sam već znao dečke kako smo igrali protiv njih par puta. I oni su mene znali, Trener me znao, cijela uprava tako da mi prilagoda stvarno nije bila veliki problem, jer sam i jezik već znao.

Dan mu ondje izgleda otprilike ovako: nakon jutarnjeg treninga ruča u klubu ili nekom restoranu, a poslijepodne mu je praktički slobodno. Imam tamo i prijatelje. Upoznao sam Zagrepčane koji su u Lisabon došli putem Erazmusa. U slobodno vrijeme pogledam nekad filmove, odigram play station i družim se uglavnom. 

Često kažemo da je nogomet  najvažnija sporedna stvar na svijetu, no Filip za nogomet uistinu živi. Iskreno kaže da nema boljeg osjećaja nego kada zabiješ gol pred npr 50 000 ljudi. Ništa ne može zamijeniti taj osjećaj, uveseliti ljude od najmlađeg uzrasta do najstarijih... I veseli me kada šećem Lisabonom i kad me zaustavljaju, od najmlađih do najstarijih i pitaju za autograme, za sliku, za dres... Tamo ljudi baš žive za nogomet, pogotovo za moj klub, jer od 10 milijuna Portugalaca, 5 milijuna navija za Benficu.

Dok je igrao za naše klubove o Filipu se nije previše govorilo. Govori se tek sada. Neki ga već zovu i 'Mali Modrić'. Znam to, a i svi  su mi govorili da sam imao teži put. J bih prije rekao korektan put i meni to ne smeta. Tu sam gdje jesam i nadam se da ću ovako nastaviti, a dalje je na izborniku Daliću i na drugim ljudima u HNS-u. Ako me hoće zvati super, ako ne ja ću i dalje raditi. Neće me to demotivirati, dapače, bit će to dodatni motiv. Trenutno sam u Benfici i ne razmišljam sad o nečem drugome, ali naravno da je najveća ambicija da jednog dana dođem do Hrvatske reprezentacije.

Mladim igračima Filip preporučuje da nikada ne posustaju i da uvijek vjeruju u sebe. Jer snovi se ostvaraju. Filip nam svima može biti primjer da je uistinu tako.