Jeremy Irons: Ne mislim da sam jako dobar filmski glumac

Veliki glumace Jeremy Irons u Rimu je primio najugledniju europsku kazališnu nagradu Premio Europa za životno djelo. Bio je to povod da saznamo kako doživljava svoju profesiju i zašto je uspoređuje s kulinarskim umijećem.

Ja ne živim kako bih glumio, ja glumim kako bih živio. Riječi su to velikog filmskog i kazališnog glumca, Oskarovca Jeremyja Ironsa koji je u nisku mnogih nagrada upravo uvrstio i najugledniju europsku kazališnu nagradu za životno djelo Premio Europa koju dodjeljuju vrsni kazališni kritičari i teatrolozi.

Tijekom svoje impresivne karijere Jeremy Irons, smatraju stručnjaci, pokazao je nevjerojatnu fokusiranost i usredotočenost u izgradnji uloge, njegova su ga strogost i hrabrost poticale da neprestano eksperimentira i ruši granice, da postavlja sve više i više kriterije. On je glumac jedinstvena glasa i snažne osobnosti.

Svoju usredotočenost na posao Irons objašnjava vrlo jednostavno: Kad dobijem zadatak, neovisno o tome je li to uloga u kazalištu ili na filmu, ili posao na gradnji kuće, ja se potpuno na njega fokusiram i nemam dovoljno strpljenja s onima koji ne dijele moj san, moju viziju,  objašnjava Irons čije riječi možete čuti u aktualnom izdanju kulturnog magazina Katapultura u Slušaonici Hrvatskoga radija ili na poveznici u nastavku:





Srećom, mnogi glumci dijele njegove vizije, poštuju njegovu predanost i uče od njega. Glumica Fanny Ardant publici je otkrila savjet, koji je dobila od njega, a koji joj je pomogao u radu ispred kamere: Glumiti je kao kad nekoga pozoveš na ples, rekao mi je tijekom snimanja. Baciš se na plesnu dvoranu i ne misliš na to koliko si dobar ili loš,  rekla je Ardant.

Jeremy Irons također je upijao savjete svojih filmskih partnerica: Bio sam kazališni glumac naviknut govoriti glasno kako bi me se čulo. Sjećam se da mi je tijekom jednog snimanja prišla Carol Rice i rekla: Opusti usta. Ne trebaš ih naprezati. Meryl Streep mi je također dala fantastičan savjet. Imao sam vrlo emotivan trenutak, a mi se Englezi instinktivno skrivamo kad smo emotivni. Meryl mi je prišla i rekla: U trenutku krize, moraš gledati u kameru i s njom podijeliti svoje osjećaje. Kamera je tvoja ljubavnica, nemoj se od nje skrivati, rekla mi je Meryl Streep.

Često mi se zna dogoditi da kad gledam američke glumce pomislim: Bože, kako vi znate dobro iskoristiti kameru.  Osjećam da ja to ne znam. Zato mislim da i nisam baš tako dobar glumac. Naravno, s godinama sam postajao sve bolji, ali i dalje mi je pomalo neugodno. Nevjerojatno mi je koliko si vremena uzimaju pojedini glumci pred kamerom. Ja se često žurim jer mislim da snimanje dugo traje i da bi ljudi sigurno htjeli ići na ručak. Znam često pomisliti: Hajdemo to napraviti pa da smo što prije gotovi. Zato ne mislim da sam jako dobar filmski glumac,  priznaje Irons.

Redatelji i glumci s kojima je tijekom karijere često surađivao istaknuli su da je njegova najvažnija vrlina to što njeguje osjećaj zajedništva među kolegama. Malo glumaca zna slušati i biti s drugima – jedan je od rijetkih filmskih zvijezda, napomenuli su, koji je pravi timski igrač, nije arogantan i lojalan je prema svim kolegama, uvijek spreman pružiti pomoć. On je sramežljivi mršavi dječak koji nosi težak kamen – tako ga je opisao talijanski redatelj i kritičar Mario Sesti. A što na to kaže sam Irons? Radimo u poslu u kojemu se uglavnom međusobno kritiziramo, govorimo ono što nam se ne sviđa. Slušati skupinu mojih prijatelja koji dolaze iz različitog razdoblja mojeg života i koji pronalaze lijepe riječi za mene je san.

Dok je pohađao kazališnu školu Old Vic u Bristolu, njegovi vršnjaci nisu ni sanjali da će postati filmska zvijezda. Moji su vršnjaci u kazališnoj školi bili uvjereni da ću postati trgovac starinama jer sam većinu slobodnog vremena provodio kupujući i prodajući stari namještaj i slike. Rad u kazalištu bio je moj primarni posao, no tijekom stanki odlazio sam preko ceste u aukcijsku kuću gdje sam licitirao. Istodobno sam radio ta dva posla kako bih kao student  preživio, a moji su kolege bili  vrlo iznenađeni kad sam se nastavio baviti glumom. Za mene je gluma uvijek bila način života. Ja ne živim kako bih glumio, ja glumim kako bih živio,  priča Jeremy Irons.

Ono što radiš, radi najbolje što možeš – životno je geslo Jeremyja Ironsa. Najbolje od sebe mora davati u trenucima kada je na pozornici ili ispred filmske kamere. Bilo je trenutaka kada mu je dosadilo neprestano izvoditi iste komade, no tada je tražio nove izazove, pokušavao je iznenaditi sebe i svoje partnere, držati ih u napetosti kako bi se zadržala živost, iskren je Jeremy Irons: Gledam neke glumce i mislim: Ne znaš koliko je visoko letvica, koliko još visoko možeš skočiti. A kad bi skočio, zadivio bi nas. Sjećam se drugog dana pokusa s velikim piscem i redateljem Haroldom Pinterom. Promatrao me s pivom u ruci, imao je ispred sebe olovku i papir, no kad sam završio, nije mi dao nikakvu primjedbu. Mislio sam da je zadovoljan, no drugi me dan pitao: Jeremy, misliš li da tvoj lik nema ništa više osim samog šarma? Naravno da je taj lik imao mnogo više od samog šarma, bio je to najsloženiji lik u komadu, no ja sam htio šarmirati velikog redatelja i veliku glumačku ekipu s kojom sam radio, jer sam bio silno nervozan. Tada sam počeo glumiti da zadivim sebe, postala mi je važna vlastita prosudba. Znao sam da je važan svaki trenutak i ako ga dobro odigraš, šestero, sedmero ljudi u publici će te uhvatiti i gristi zajedno s tobom. Drugi će se vjerojatno dopisivati ili razmišljati o nečemu drugome, no ti me gledatelji ne zanimaju. Oni koji su stvarno s tobom u gledalištu su oni s kojima želiš komunicirati. Glumiti je pritom vrlo teško i zato se ja moram  koncentrirati.

Recept za kazališnu čaroliju jest izvrstan tekst, sjajan glumac i publika. U tom trokutu nema redatelja, no bez njega se ništa ne bi dogodilo. Kulinarskim je rječnikom Jeremy Irons duhovito  opisao redateljevu ulogu: Redatelj je poput šefa kuhinje. Jedan od njegovih najvećih talenata jest kupiti hranu, sirov materijal - to jest napraviti dobru podjelu uloga. Ako u tome uspije, tada će se glumci koje je odabrao, poput hrane u loncu, međusobno prožimati. On može promatrati, pojačavati ili smanjivati vatru, dodavati pojedine sastojke – malo papra, malo soli… Stvaranje je za njega, kao i za sve nas, putovanje. On ne zna što će stvoriti sve dok jelo ne dođe na stol i dok ne dođe netko s vilicom, pojede ga i prosudi. To je njegova uloga. Ja sam u tom procesu mrkva. Vi ste ti koji dolazite s vilicom i donosite svoj sud.  Obrok se ne bi dogodio bez šefa - film ili predstava ne bi se dogodili bez redatelja.

Jeremy Irons ne voli redatelje sa snažnim autorskim potpisom, nego one koji znaju osluškivati glumca i dovesti ga do njegova maksimuma. Također ih vidim kao ljude s kojima možeš postati velik prijatelj, što je jedna od najljepših stvari u ovom poslu jer zajedno dijelite sve u procesu – i promašaje i uspjehe. U procesu se  emocionalno otvaramo kako bismo pronašli istinu koju možemo dijeliti s publikom. A jedino kazališna publika ima priliku doživjeti taj pravi osjećaj, iskrenu čovječnost koja izlazi iz predstave.  To je jedina stvar za kojom tragam – za komunikacijom među ljudima. Ta je komunikacija jedina stvar koja me u kazalištu zanima,  komentira Irons.

Glumci, prema njegovu mišljenju, imaju širok uvid u svijet u kojem živimo jer ga sagledavaju iz različitih kuteva. To im daje slobodu, ali i odgovornost, zaključuje Irons:  Glumci su drugačiji od političara i od mnogih drugih profesija jer svoje vrijeme ulažu kako bi, kroz mnoge različite karaktere, istražili različite poglede na život. Oni nemaju gospodare, što mnogi producentski studiji mrze pa ih pokušavaju vezati različitim ugovorima. No, glumci nemaju gospodare – oni su lutalice. Nadam se da ćemo to i ostati, unatoč promjenama koje primjećujem. Filmski je svijet postao financijski vrlo kompetitivan te se i ponašanje glumaca posljednjih godina dosta promijenilo. Manje su zanimljivi nego što su to bili prije dvadeset godina  jer su se počeli bolje ponašati. Glumci se ne smiju bolje ponašati, oni trebaju golicati društvo. Trebamo biti strašno iskreni i učiniti to da se ljudi osjećaju neugodno. Nije uvijek lako, ali to je naš cilj jer je glumcima taj pogled na globalnu i nacionalnu situaciju vrijedan.

Jeremy Irons sve što radi, radi pasionirano. Veliku strast gaji i prema gradnji te je nekoliko godina posvetio gradnji i uređenju svojeg dvorca na obali jugozapadne  Irske – obnovio je staru renesansnu ruševinu i pretvorio je ponovno u ljepoticu. Ne mislim da je to opsesija, ali volim stvarati gnijezda, stvarati dom, stvarati okolinu. U tome stvarno silno uživam. Usrećuje me kad vidim da se stvari međusobno nadopunjuju ili sjajno uklapaju. To može biti osobnost pojedinog lika ili nešto u prostoru, pojedina zgrada. Filmsku industriju sam ostavio zbog dvorca jer je došlo do zamora u mojoj karijeri. Kad ti nešto dojadi, počneš se loše ponašati.  Ja sam se na snimanjima počeo loše ponašati. Zato sam odlučio stati i učiniti golem projekt koji nema veze sa snimanjem filmova. Uštedio sam novac i htio sam učiniti nešto što bi me stavilo u golemi rizik, što bi zahtijevalo svaki komadić mene, što bi me zastrašilo, kao što sam to nekoć znao osjetiti snimajući filmove. Gledajući u prošlost, ponosan sam na svaki svoj glumački rad, to je nešto što me je odredilo kao osobu, a potpuno sam prekinuo sa snimanjem na dvije godine. Zatim sam se filmu polako vraćao jer mi je to predložio moj bankar,  kaže Irons.

Strastveno se zauzima i za očuvanje okoliša, pa je Rimljanima je uputio oštru kritiku: Mislim da se o okolišu brinem poput većine ljudi. Budući da sam filmska zvijezda, na takva pitanja odgovaram u intervjuima, no često se moje rečenice znaju izvući iz konteksta pa zvuče besmisleno. Zato u posljednje vrijeme ne volim mnogo govoriti. Ali, brinem se za te probleme kao svi ostali. Ne volim što se radi sa smećem, oceanima, kakvoćom zraka. Mislim da moramo očistiti ispred svojeg dvorišta i krenuti naprijed, vidjeti što činimo. Počeli su se rješavati problemi s plastikom, dosta toga se reciklira, sve manje se zakopava, no još postoje mnoga smetlišta na kojima se spaljuje smeće. To je posebice prisutno u Italiji gdje je smeće povezano s mafijom pa nema zanimanja za to da se nešto promijeni. Molim vas u publici da učinite štogod možete da prekinete spaljivanje smeća koje utječe na sve nas. Mikročestice koje se otpuštaju spaljivanjem, vraćaju se preko mlijeka i hrane u naše tijelo, dolaze nam do mozga i utječu na njegov rad. Pogledate li pažljivije djecu, uočit ćete da postoji sve više alergija, problema sa zdravljem, s učenjem – to se događa upravo zbog onoga što jedemo i udišemo. Zbog onoga što spaljujemo! Moramo se suočiti s tim,  učiniti nešto i mislim da se promjene polako počinju događati.

Prošle godine nastupao je u kazalištu s predstavom Dugo putovanje u noć Eugenia O'Neilla – danas želi samo raditi s velikim redateljima i glumcima, na velikim tekstovima. U rujnu iduće godine napunit će sedamdeset godina – želja mu je  sačuvati ono što već ima, a to je uravnotežen život s divnom obitelji. Uvijek sam bio izbirljiv, no što sam stariji to sam sve izbirljiviji. Ja zapravo ne volim glumiti – volim pripovijedati priče i raditi s velikim ljudima. Kad me pitaju koji mi je film bio najdraži, uvijek razmišljam o onima u kojima sam se tijekom snimanja najviše zabavljao, neovisno o tomu kakvi su oni na kraju ispali. To je za mene uvijek bio kriterij. Vrlo sam svjestan toga da je život vrlo kratak, živi se samo jedanput i ne želim gubiti vrijeme. Gledajući u prošlost, radio sam stvari i na koje nisam bio ponosan jer sam ih radio isključivo zbog zarade. No, takvih je filmova bilo možda samo četiri u mojoj karijeri,  ocjenjuje Irons.

Za svoj predan i jedinstveni rad na filmu i televiziji te u kazalištu Jeremy Irons primio je već mnoge nagrade, a uglednu nagradu europskih kritičara i teatrologa Premio Europa za životno djelo u Rimu je primio zajedno s francuskom glumačkom divom Isabelle Huppert.