Kakvo kazalište rade dobitnici ovogodišnje Premio Europa?

Velike filmske i kazališne zvijezde, Jeremy Irons i Isabelle Huppert dobitnici su najuglednije europske kazališne nagrade za životno djelo Premio Europa, a istoimenu godišnju nagradu za kazališnu realnost, koju dodjeljuju europski kazališni kritičari i teatrolozi, primili su redatelji koji su u svojim zemljama ili regijama pomaknuli kazališne granice i unijeli novine.

Na svečanosti u Rimu proglašeni su ovogodišnji dobitnici – to su Talijan Alessandro Sciarroni, estonsko kazalište NO99, ruski redatelj Kirill Serebrennikov, Susanne Kennedy iz Njemačke, te Izraelka Yael Ronnen koja radi u Njemačkoj i slovenski redatelj Jernej Lorenci.

Kakvu kazališnu realnost spomenuti redatelji unose na pozornice, što o suvremenom kazalištu misle ugledni europski kazališni kritičari te na koji način Jeremy Irons održava živost na pozornici? - odgovore na ta pitanja poslušajte u reportaži iz Rima, koju smo emitirali u emisiji Lica i sjene na HR1:





Predsjednik stručnog povjerenstva nagrade, teatrolog i kritičar Georges Bandu istaknuo je kako europsko kazalište definiraju različitost diskursa i ranjivost, za razliku od istočnog kazališta ono je okrenuto riječi, a ne tehnici, otvoreno je za improvizaciju i istraživanje te se stalno mijenja. Europsko je kazalište kazalište revolta, slobode, radikalizma. Sa svim posljedicama i pogreškama. Ako volimo kazalište, trebamo istraživati nove oblike te ponovno otkrivati prošlost na suvremen način. Mnoga moderna kazališta svoju modernost izražavaju suviše ekstremno, površno prikazuju sadašnjost što je vrlo trivijalno. S druge strane, ona kazališta koja se bave prošlosti, često znaju to raditi suviše akademski što također nije dobro. Današnje bi kazalište stoga trebalo biti između prošlosti i sadašnjosti,  rekao je Bandu.

Nove oblike kazališne umjetnosti u Estoniji su počeli istraživati umjetnici Ene Liis Semper i Tiit Ojasoo, pokretači skupine NO99 koju je zagrebačka publika upoznala 2015. godine na Festivalu svjetskog kazališta kada se izvela predstava broj 51 pod nazivom Moja žena se naljutila. U Rimu smo vidjeli izvedbenu i estetski potpuno drukčiju predstavu broj 43 pod nazivom Prljavština. U njoj se glumci bacaju i valjaju po blatu, do ogoljene brutalnosti prikazuju zvjersku prirodu ljudi, nasilne igre podčinjavanja i moći. Na trinaestom Praškom kvadrijenalu dobili su nagradu za kazališni projekt Ujedinjena Estonija u kojemu su, tijekom izbora, promovirali novu imaginarnu stranku Ujedinjena Estonija, ozbiljno osmislivši političku kampanju u kojoj su se poigravali s praznim populističkim obećanjima, a kritizirali su ksenofobiju, homofobiju, korupciju. Kada je 2011. Tallin bio prijestolnica kulture izgradili su kazalište od slame u kojoj se pet mjeseci održavao međunarodni kazališni program. Posljednja predstava skupine bit će nulta – skupina je već prošla dvije trećine tog puta.

Kazalište je prolazno i to je naša glavna ideja koju smo htjeli istaknuti u nazivu naše skupine. Kad ideju počneš provoditi, ona ti pomaže u tome da ostaneš fokusiran. Kad si svjestan da imaš limitirani broj predstava koje ćeš napraviti i ograničeno vrijeme za to, tada znaš da svaka predstava mora biti posebna i da moraš ostati fokusiran do kraja. Svakom novom predstavom stavljamo se pred nove izazove, svaka je izvedba za nas  izazov jer svaki put želimo biti drukčiji. Zato su i sve naše predstave vrlo različite – radili smo i mjuzikl i performans, političke predstave, improvizacije. Cilj nam je bio stvoriti snažnu malu zajednicu ljudi koja zajedno s nama želi otkrivati nove jezike, kazališne oblike u kojima se susreće vizualna umjetnost, suvremeni ples, fizički teatar,  ispričala je Ene Liis Semper.

Ta je kazališna skupina novim načinom izvedbe unijela svježinu u estonsko kazalište ukorijenjeno na ruskoj tradiciji, a u njemačkom kazalište, to su svaka na svoj način, učinile Susanne Kennedy i Yael Ronen. Susanne Kennedy studirala je i radila u Nizozemskoj, te je nakon povratka u domovinu unijela pojedine kvalitete nizozemskog kazališta na njemačke pozornice. U Njemačkoj je glas najvažniji. On mora biti snažan kako bi ga gledatelji čuli. Takve su i geste - velike. U svemu tome ima previše zraka. Sve sam to htjela promijeniti što me je u početku dovelo do konflikta s glumcima, ali i s gledateljima jer gledatelji očekuju da glumci glume kako su učili u glumačkoj školi,  objašnjava Susanne Kennedy koja se često se koristi metodom playback kazališta što znači da glumci snime svoj glas koji se izvodi u offu dok su oni na pozornici.

Glas se koristi na drugačiji način, tekst se drugačije izgovara, istražujemo kako se koristiti glasom i tijelom, kako se tijelo portretira. U zadnje vrijeme radim dosta s maskama i živim kipovima. Između tijela, jezika i prostora stvara se napetost koja me zanima. Ona ne dolazi sa sadržajem, nego se nazire u suptilnom i delikatnom pokretu i izuzetno visokoj koncentraciji izvođača. Pokušavam hipnotizirati publiku, uvući je, da gledajući našu predstavu potpuno izgubi pojam o vremenu. Želim da gledatelj otpusti hektički ritam svakodnevice i onaj koji to stvarno želi, prepustit će se meditaciji,  zaključuje Susanne Kennedy za koju je kazalište čudna, fascinantna forma koju neprestano trebamo propitivati.

Yael Ronen vrlo duhovito, a opet duboko propituje temu identiteta, nacionalizama, krivnje i oprosta, predrasuda, napominje njemačka kritičarka Kristin Wahl: Treća generacija bila je nešto novo u Njemačkoj. Govori o Izraelcima koji se vraćaju u Austriju i Njemačku, domovinu njihovih djedova i baka, i traže dvostruku nacionalnost. Yael Ronen se služi humorom kao alatom za znanje i istraživanje što je novost na njemačkim pozornicama. Njezin humor liječi,  komentira Kristin Wahl.

Talijanska se publika u to uvjerila gledajući predstavu Roma Armee koja se bavi predrasudama s kojima se suočava romska zajednica. U predstavi o Izraelcima i Palestincima postavlja zid usred dnevne sobe jedne obitelji koja je sastavljena od Izraelaca i Palestinaca. Na BITEF-u  i MESS-u prikazana je njezina predstava Yugoslavia, o stanovnicima iz bivše Jugoslavije koji žive u Berlinu i svaki nosi teret obiteljske prošlosti - susreću se dvije žene - jednoj od njih otac je stradao u logoru, drugoj je otac radio kao čuvar tog logora. Yael Ronen prikazuje izgubljenost običnih ljudi zbog apsurdno vođenih politika.

Jedna takva politika je i ona Vladimira Putina zbog koje laureat Kiril Serebrenikov nije mogao doći na dodjelu nagrada u Rim. On se, naime, nalazi u kućnom pritvoru pod optužbom da je napravio malverzaciju novca tijekom rada na predstavi San ivanjske noći. Serebrenikov pritom nikada nije postavljao tu predstavu, napominje ugledna ruska teatrologinja i kritičarka Marina Davidova: U kućnom se pritvoru ne smije služiti telefonom ni internetom, do njega dolaze strogo kontrolirane informacije. Iz Boljšoj kazališta tražili su da ga puste na par sati kako bi dovršio predstavu o Nurejevu, no ni to mu nisu dali. Mnogi su mu projekti ostali nedovršeni i izvan zemlje i ne zna se do kada će to mučenje trajati. U Rusiji su opasna vremena. Podsjećaju me na dvadesete godine prošlog stoljeća i odnos vlasti prema avangardi. I onda i danas vladalo je sovjetsko doba - nema velike razlike,  kaže Marina Davidova.

Za oslobođenje Kirila Serebrenikova, koji je stao na stranu onih koji ne podržavaju Putina, intelektualci su pisali peticije, no ništa ne pomaže. Marina Davidova smatra da je on žrtveno janje pomoću kojega Putin demonstrira svoju moć nad umjetnicima i intelektualcima. Što se tiče njegova značaja za rusko kazalište, ono je veliko. Serebrenikov je jedini neškolovani kazališni redatelj. Završio je matematiku i fiziku i u kazališnim krugovima ga nisu prihvaćali. No, jedini se odvažio prijaviti na poziv jednog kazališta da uprizori suvremeni tekst - ostali su svi radili samo klasike. Uspjeh prvog suvremenog ruskog teksta na pozornici, otvorio mu je vrata kazalištu. Ubrzo je postao vrlo uspješan, a često je bio tražen u vrijeme kad su ruske vlasti bile spremne podržati suvremenu umjetnost. Njegov stil s primjesama groteske smatrao se inovativnim te mu je uskoro dodjeljeno vodstvo Gogoljeva centra. Njegova inovativnost, otvorenost i povezanost sa zapadom, napominje Marina Davidova, u Rusiji više nije dobrodošla.