Preminuo Željko Senečić, slikar, scenograf i redatelj

Željko Senečić, istaknuti hrvatski filmski i kazališni redatelj, scenograf, slikar, scenarist, dizajner interijera i pisac preminuo je 2. siječnja u Zagrebu u 85. godini, objavio je tjednik Nacional, čiji je Senečić bio kolumnist.

Željko Senečić rodio se 18. siječnja 1933. u Zagrebu. Slikarstvo je diplomirao 1956. na Akademiji likovnih umjetnosti, u klasi Marijana Detonija, a 1960. diplomirao je scenografiju na Kazališnoj akademiji, a u razdoblju od 1956. do 1960. bio je suradnik Majstorske radionice Krste Hegedušića.

Prvu izložbu realizirao je s Julijem Kniferom u salonu Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske (ULUH) u Praškoj ulici u Zagrebu, a od 1957. izlagao je na brojnim izložbama ULUH-a u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu (na smotrama od 1958. do 1966.). Izlagao je na brojnim samostalnim i kolektivnim izložbama u zemlji i inozemstvu, objavio grafičke mape Zašto, Zagreb, Dubrovnik, Zadar, Istra, Rab i jedan je od osnivača Galerije Josip Račić u Zagrebu (1976).

Pretežno tehnikom ulja na platnu ili staklu slikao je lirske vizije gradova, osobito Zagreba, prizore iz cirkusa i likove klaunova (ciklusi Moj grad, 1988. i Senečićeve vedute, 2003.). Dio njegova slikarskoga opusa, osobito slike na staklu, posvećen je Veneciji, gradu kojemu se uvijek iznova vraćao i gdje je održana i jedna od njegovih posljednjih izložbi. Veneciji je posvećen i veći dio radova izloženih prošle godine na velikoj retrospektivnoj izložbi "Željko Senečić Kritička antologija" u Galeriji Klovićevi dvori, autora izložbe Vladimira Crnkovića. Od 1963. djelovao je kao filmski scenograf, jedan od najistaknutijih u Hrvatskoj.

Autor je dvjestotinjak scenografija za igrane i dokumentarne filmove, niz emisija te tridesetak serija. Među najpoznatijim filmovima za koje je radio scenografiju su 'Rondo' (1966.) i 'Ljubavna pisma s predumišljajem' (1985.) Zvonimira Berkovića, 'Kad čuješ zvona' (1968.), 'Kiklop' (1982.) 'Glembajevi' (1988.) Antuna Vrdoljaka, 'Breza' (1967.) Ante Babaje, 'Četvrti suputnik' (1967.) Branka Bauera, 'Imam dvije mame i dva tate' (1968.) Kreše Golika, 'Jedanaesta zapovijed' (1969.) Vanče Kljakovića, 'Tko pjeva zlo ne misli' (1970.) Kreše Golika, 'Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja' (1972.) Krste Papića, 'Vrijeme ratnika' (1990.) Dejana Čoraka, 'Čaruga' (1990.) Rajka Grlića i 'Gospa' (1994.) Jakova Sedlara.

Od 1965. Senečić radi i kazališne scenografije ('Tko se boji Virginije Woolf?', 'Guslač na krovu', 'Koriolan', 'Sablasna sonata', 'Tango', 'Idiot', 'Otmica', 'Richard III') za kazališta diljem Hrvatske, od Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Rijeke, Splitskog ljeta i Dubrovačkih ljetnih igara.

U žanru dokumentarnih i kratkih filmova od 1969. godine radio je na tridesetak filmova, i to na više od polovice njih kao scenarist i režiser. Posegnu skupinu čine njegovi filmovi posvećeni umjetnicima, naročito likovnim umjetnicima - Julije Knifer, Dušan Džamonja, Josip Vaništa, Josip Račić.

Režirao je cjelovečernje filmove 'Pont Neuf' (1997), 'Zavaravanje' (1998.), prikazan na Berlinskom filmskom festivalu i Filmskom festivalu u Ženevi, 'Dubrovački suton' (1999.), u užoj selekciji Festivala svjetskog filma u Münchenu te 'Crveno i Crno' (2005).

Posljednja kazališna predstava koju je režirao i postavio u vlastitoj produkciji bili su 'Gospoda Glembajevi' sa samo tri lika. Ignjata Glembaja utjelovio je Žarko Savić, Leonea Glembaja Andrej Dojkić, a barunicu Castelli Vesna Tominac-Matačić.

Godine 1996. dobio je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo za filmsku umjetnost, a 2015. nagradu Zlatni Oktavijan za životno djelo za scenografiju u hrvatskoj kinematografiji.  Dobitnik je četiri Zlatne arene za scenografiju na Festivalu jugoslavenskog igranog filma (1964., 1985.) te Filmskog festivala u Puli (1992., 2001.), nagrade Dr. Branko Gavella za kazališnu scenografiju (1980.) te Grand Prixa za slikarstvo, za slike na staklu, na Salonu nacija - Le Salon des Nationas u Parizu 1984. godine.

Datumu i mjesto komemoracije za Željka Senečića bit će objavljena naknadno.