Svugdje je lijepo, ali doma je najljepše

Zagrepčanin Željko Fuček više od dvadeset godina radeći u Australiji maštao je o tome da se vrati u svoju domovinu. Učinio je to sa suprugom2017. i teško zarađeni kapital uložio u ugostiteljski lokal. Unatoč brojnim poteškoćama pri ishodovanju brojnih dozvola vjeruje u budućnost, ovdje u Hrvatskoj.

Željko Fuček početkom 1990-ih, za vrijeme krize u zemlji, ostaje bez posla i odlazi u Australiju, gdje mu je već bila majka. Umjesto uživanja u blagodatima nove sredine, vraća se nakon samo dva mjeseca, kako bi sudjelovao u obrani domovine. Kad su Srbi napali Sloveniju to me već jako pogodilo. Onda one vijesti kako su oni prelezili granicu, do 8. mjeseca već su došli do Pokupskog. To je moja Hrvatska. Bilo je gadno vjerujte mi... Sletio sam zadnjim avionom na Pleso, to je bilo 29. kolovoza 1991. 

Nakon Domovinskog rata, u kojem je bio na gotovo svim bojištima osim vukovarskog, iz obiteljskih se razloga vraća u Australiju. Lako nalazi posao. Radi puno, stječe ugled i ima uhodanu vlastitu elektrotehničku tvrtku, ali srcem se stalno vraća u svoju Hrvatsku. Vratio se sa suprugom, 2017. godine. Kad smo došli tu, sticajem okolnosti je bilo da smo našli ovaj restoran koji je bio za transfer. Bivši vlasnici više ga nisu htjeli, ja sam uletio u pravo vrijeme. Koncept restorana je bio idealan. Moja supruga je ugostitelj cijeli život, kćer vrhunske kolače radi. Ja sam pomislio da je to Božji prst, nisam mogao drugačije to objasniti...

Jennifer Fuček, inače Virovitičanka, ima jasnu viziju poslovanja. Goste žele privući već pomalo zaboravljenom, tradicionalnom kuhinjom naših baka, prepoznatljivim jelima iz cijele Hrvatske. Nezadovoljna je i pomalo razočarana načinom i tempom dobivanja neophodnih im dozvola. Ja volim Hrvatsku, očekujući svu pozitivu svijeta ovdje. To je moja domovina. Ja sam se tu rodila. No, dosta stvari nije posloženo što se tiče birokracije. Jako loše funkcioniramo. Mi kao povratnici, a nas je predsjednica pozvala da se vratimo, mi smo došli, uložili svoj kapital., nsmo tražili niti 1 cent kredita, očekujući da će nam biti sva vrata otvorena. A ja imam osjećaj da se nama vrata zatvaraju za poslovanje.

Uz sve početničke teškoće dobivanja dokumentacije i čežnje za sinovima i majkom koji su ostali u Australiji gospodin Željko vjeruje u budućnost ovdje u našoj zemlji. Čeka me rad definitivno. Čekaju me teškoće, toga se ne bojim. Međutim, čekaju me i lijepi trenuci da se prošećem svojim Zagrebom, da mi dođu ljudi da se možemo družiti. Australija je prekrasna zemlja ali ovo je moja, kakva je takva je, ali je moja.

Povratnici dolaze, ulažu teško zarađen novac u Australiji ili negdje drugdje, a naša administracija i dalje spora i neučinkovita. Ne, ovu priliku ne smijemo propustiti. Naša je dijaspora bogata i dobro organizirana, spremna je dati, ali zato traži uvjete i efikasnu administraciju. Bilo bi vrijeme da počnemo cijeniti i njihov novac, trud, rad i ljubav za domovinu.