Što povezuje slike i animirane filmove Vlade Kristla?

Pozitiv 11 jedna je od dvanaest slika iz ciklusa Pozitivi i Negativi koje je naslikao Vlado Kristl. Nepravilnosti poteza ruke, reljefnost materije i korištenje jedne jedine boje ovu sliku uvrštavaju u radikalni enformel i monokromno slikarstvo.

U vrijeme kad nastaje istoimeni ciklus, Kristl radi animirane filmove u Zagreb filmu, unutar Studija za crtani film. U Don Kihotu, njegovom najpoznatijem i najnagrađivanijem animiranom filmu, primjenjuje ista razmišljanja u duhu redukcije i minimalizma.

Pogledajte priču o radu Pozitiv 11 Vlade Kristla, emitiranu u sklopu ciklusa Jedno djelo emitiranog na HRT3, koji možete pratiti i na usluzi HRTi.



Vladimir Kristl je hrvatski slikar, filmski redatelj, animator i crtač (Zagreb, 24. I. 1923 – München, 7. VI. 2004). Završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu (1949). Jedan je od osnivača umjetničke skupine EXAT 51. Njegovi rani slikarski radovi (1951–52), u kojima kompoziciju rješava posve sažetim, uglavnom geometrijskim elementima, pionirski su ostvaraji apstraktne umjetnosti u Hrvatskoj. U seriji Pozitiv i negativ (1959) još izrazitije reducira elemente slike nanoseći katkada samo bijelu boju. U kasnijim djelima napustio je apstrakciju i preuzeo figurativan izraz s jakim političkim naglaskom. Crtanim filmom aktivno se počeo baviti 1959., kada je bio glavni crtač u Krađi dragulja Mladena Femana. Autor je dvaju remek-djela Zagrebačke škole crtanoga filma: Šagrenska koža (1960., koredatelj Ivo Vrbanić, Kristl je i animator) atraktivan je spoj ekspresionističke, secesijske i geometrijsko-apstraktne likovnosti, a Don Kihot (1961) jedan je od najuspjelijih filmova te škole, u kojemu Kristl dva glavna Cervantesova lika svodi na ideograme, a animacijski postupak na jedinstvenu likovnu i zvučnu ritmičku strukturu. Neshvaćen u okvirima „škole“, opterećen pritiscima, nakon kratkometražnog igranoga filma u Sloveniji (Pravi čovjek – Resni človek, 1962) otišao je u ondašnju Zapadnu Njemačku, gdje je postao jednim od protagonista prijelomnih zbivanja u tamošnjoj kinematografiji. Režirao pretežito eksperimentalne i polemičke igrane filmove: Madeleine (1963), Brana (Der Damm, 1964), Pismo (Der Brief, 1966), Film ili moć (Film oder Macht, 1970), a kao radikalni avangardist kritizirao struju Mladi njemački film. (Izvor: Hrvatska enciklopedija, LZMK)