Ekspresivna arhitektura i kiparska forma Borisa Krstulovića

Formula u kojoj sudjeluju snažan investitor koji u arhitekturi prepoznaje medij za javnu prezentaciju te arhitekt specijaliziran za industrijsku arhitekturu rezultirala je najimpresivnijim projektom Borisa Krstulovića.

Centar Elektroslavonije u Osijeku kompleks je gdje se uspješno spajaju ekspresivna arhitektura, kiparska forma i autorski izraz temeljen na materijalu i detalju.

Prvu epizodu drugog ciklusa emisije Jedno djelo pogledajte na usluzi HRTi gdje možete pronaći i svih 13 emisija prvog ciklusa, a u nastavku dodimo tekst Tamare Bjažić Klarin o projektu centra Elektroslavonije u Osijeku.



Jedno djelo
centar Elektroslavonije u Osijeku
arhitekt Boris Krstulović,
1967. – 1975.
Upravno-poslovno-proizvodni kompleks i računarsko-dispečerski centar Elektroslavonije s površinom većom od pedeset i četiri tisuće četvornih metara smješten je u Zelenom polju, u vrijeme izgradnje u neurbaniziranom dijelu Osijeka.

Kompleks je građen od kraja 60-ih do sredine 70-ih godina dvadesetoga stoljeća. Sastoji se od upravne zgrade i pogonsko-skladišne hale s energetskim objektima. Arhitekt višestruko nagrađivanog zdanja je Boris Krstulović, profesor Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, rođen 1932. u Splitu.

Prostorna je organizacija krajnje racionalna.  Cijeli  je projekt temeljen na modularnoj koordinaciji - nizanjem ćelija kao osnovnih prostornih jedinica.
Krstulović demokratizira industrijski pogon povezujući upravnu zgradu s proizvodnim halama. Izravni kontakt radnih i administrativnih prostorija, proizvođača i upravljača ostvaruje zgradom – mostom; objektom na visini prvoga kata s prostorijama uprave, garderobama i ostalim pratećim sadržajima.

Glavna misao u koncipiranju hala je fleksibilnost prostora i mogućnost daljnjeg tehnološkog osuvremenjivanja proizvodnje. Arhitekt se koristi montažno-demontažnim sustavom pregradnih zidova od metalnih stupova s elementima ispune i vratima. Budući da nije mogao postići optimalnu orijentaciju zgrada, problem osvjetljavanja radionica dnevnim svjetlom rješava kupolama s dijagonalnim osvjetljenjem, dijagonalno postavljenima u odnosu na tlocrt.

Razlika između dva glavna tipa prostora, „fleksibilnih“ i „fiksnih“, Krstulović naglašava i odabirom materijala – sirovog betona za upravu i fasadne opeke, građevnog materijala slavonskoga kraja, za hale.

Prostori za odmor i rekreaciju radnika smješteni su neposredno uz ulaz, u unutrašnjem dvorištu, u ambijentu koji je nekada bio ozelenjen palmama. U eri radničkog samoupravljanja, s ambicijom da humanizira ambijent u kojem radnici provode trećinu radnoga vijeka, investitor se odlučio na gradnju prostora namijenjenih edukaciji, kulturi i sportu. Tu su knjižnica, vanjski bazen, sportski tereni… U istom su dijelu i restoran te kafić s kuglanom. Visoka razina razrade svakog detalja ishod je Krstulovićeva angažmana na svim razinama, i projekta i realizacije, uključujući interijer i njegovo opremanje.  Simultano, dok projektira zgrade, Krstulović odabire materijale, osmišljava izvedbu i oblikuje unutrašnji prostor.

On je arhitekt koji ne vjeruje da postoje mali i veliki, važni i manje važni zadatci, već svaki drži vrijednim pažnje. Kako sam kaže, nije važno što arhitekt radi nego kako radi jer profesionalac ne bira sadržaj već rješava postavljeni mu zadatak. Industrijska namjena dopušta stanovitu sirovost u odabiru materijala i u stupnju završne obrade. Građevni materijal je vidljiv kao i instalacije i unutrašnjost tipiziranih uredskih boksova odijeljenih od hodnika staklenim stijenama, čime njihov rad, poput onog u radionicama, postaje transparentan. Ljepota interijera počiva na prirodnim materijalima i detalju, pomno biranom i dizajniranom namještaju od drva i kože te rasvjetnim tijelima. Krstulović sa strašću osmišljava, razrađuje i crta svaki pojedini detalj, kvake, vrata, stolove i stolce.  

Zgradu računarsko-dispečerskog centra Elektroslavonije realizira na istoj lokaciji nekoliko godina nakon izvedbe upravno-poslovno-proizvodnog centra. Koristi se sirovim betonom na ekspresivan način, poput brutalista, smjera u arhitekturi druge polovine 50-ih i početka 60-ih godina, oblikujući formu gotovo umjetničke, kiparske kvalitete. Dinamična kompozicija pročelja glavne zgrade s dva krila utjelovljuje pokret – tehnološki i društveni napredak koji nije bio moguć bez električne energije. Na žalost, u posljednjoj rekonstrukciji pročelja, beton je zaglađen i prebojen.

Krstulović s jedne strane usvaja novi arhitektonski izraz, iznimno rijedak u domaćoj produkciji, a s druge ostaje vrlo metodičan i racionalan u organizaciji samog tlocrta u maniri zagrebačke arhitektonske škole. Maksimalno iskorištava privredni uzlet '60-ih godina i investitora koji si je mogao priuštiti luksuz autentične arhitektonske kreacije.

U korpusu hrvatske arhitekture druge polovine 20. stoljeća, Boris Krstulović ostvario je nesumnjivo najuspjeliji autorski projekt industrijske arhitekture. Uspio je oblikovati kvalitetno radno okruženje i ostvariti novu razinu zajedništva i suradnje korisnika, proizvođača i upravljača.
Tamara Bjažić Klarin