Caritas pomaže kada drugi ne mogu

Svima nama, koliko god da imamo, uvijek nešto nedostaje. Koliko nedostaje onima koji nemaju gotovo ništa, o tome rijetko kada razmišljamo.

Ekipa Dobrog jutra posjetila je jednu zagrebačku obitelj sa sedmoro djece. Podstanari su, bez ikakvih prihoda i pomoći osim one Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. Pomažu još 150 obitelji, odnosno oko 3000 osoba, jednom mjesečno. Što nikako nije dovoljno. I to je problem koji zahtjeva ozbiljan pristup i što skorije rješenje.

U 30-ak četvornih metara podstanarskog stana živi devetero članova obitelj Andreja Živića i Valentine Asarži. Andreja nismo zatekli jer je bolestan i bio je kod doktora. On je Slovenac, ona Ukrajinka. U Hrvatskoj žive više od 15 godina, u izvanbračnoj su zajednici u kojoj je rođeno petero djece, dvoje je iz prethodnog braka gospodina Živića. Nemaju riješen status, niti imaju ikakva primanja.

Sam pogled na djecu koja leže poredana na podu, svi u jednoj prostoriji, te na vlažan zid druge sobe koja se ne grije, govori o težini i ozbiljnosti situacije u kojoj žive. Pomognu joj, kaže, dobri ljudi, od gazde, invalida kojem ne plaćaju stanarinu jer mu pomažu u kući, do susjeda. Od velike pomoći im je Caritas Zagrebačke nadbiskupije koji pomaže još oko 150 obitelji s troje i više djece. Situacija je dosta teška s obzirom da već nekoliko godina traže svoja prava. Možda nekada zakon i propisi nisu toliko prilagođeni potrebama obitelji i onda nažalost ne mogu ostvariti potrebnu pomoć. Tada mi u Caritasu dajemo pomoć u vidu hrane, higijene, odjeće, obuće, često školski pribor, opremu...,  objašnjava Ana Juratovac, soc. radnica iz Caritasa Zagrebačke nadbiskupije.

Teško je, ističe Valentina. Ono što je većina djece ima, njezinoj je daleko i nedostupno, nemaju uvjete za učenje, snalazi se za hranu, odjeću, za igračke i ne znaju. Najstarija kći Anamarija ima 18 godina, povremeno radi od svoje 15. Pomaže mami oko mlađe braće. Uskoro će posao, kaže, potražiti izvan naše zemlje. Pomažem im oko zadaće. Kad sam išla na posao uvijek bi me zagrlili, dali pusu i rekli - seka, zabavi se... A seka se ne ide zabaviti nego ide raditi.  Uzaludna je upornost Valentine u nastojanju da ostvari primarna prava za sebe i svoju djecu. Kucala je, kaže, na mnoga vrata, uvijek bi dobila isti odgovor - da je stranac te da trebaju neki novi dokument.

Da nepravda i tjeskoba stanuju u našem susjedstvu, blizu nas, pokazuje pogled na djecu koja imaju pravo na osnovne uvjete života, radosnije i ljepše odrastanje. I nitko ne bi smio Anamariji, Andreju, Patriku, Eriku, Eni, Niki i Viti, kao niti jednom drugom djetetu, ukrasti bezbrižno djetinjstvo.