Antifotografija Željka Jermana

Proces destrukcije u stvaralaštvu Željka Jermana prisutan je od početaka njegova rada. Jerman namjerno radi loše, monotone fotografije koje povremeno kolažira iz više negativa, na njih intervenira fotokemikalijama, bojom i olovkama te ispisuje buntovne poruke.

Fotografija, zapravo antifotografija ili elementarna fotografija, za njega je radikalan postupak odbacivanja fotoaparata i zanatskih pravila medija. Slike (iz)umrlih albuma posljednji su ciklus Željka Jermana, koji je zbog umjetnikove preuranjene smrti ostao nedovršen.

Pogledajte emisiju iz ciklusa Jedno djelo, koji emitiramo ponedjeljkom na HRT3, a arhiv emisija pronađite na usluzi HRTi:





Jedno djelo:
Željko Jerman, Bez naziva
iz ciklusa Slike (iz)umrlih albuma
2003.-2006.
Tekst: Radmila Iva Janković

Postupak raspoređivanja fotografija u album kao rudimentarni oblik autobiografije, upućuje na činjenicu da je fotografija kao dio kulture ovoga doba postala nadomjeskom pamćenja. Nestanak obiteljskih fotografija može se usporediti s  gubitkom memorije.

U ciklusu koji naziva Slike (iz)umrlih albuma Željko Jerman obiteljskim fotografijama koristi se kao medijem, materijalom koji će u procesu rada svojevoljno destruirati. Riječ je o intervencijama na fotografijama iz albuma čije su vlasnice umjetnikova majka i njezina sestra, a kojima su te fotografije za života bile važne. Njihovom smrću zauvijek je nestao i razlog postojanja tih albuma. Jerman u nazivu upotrebljava riječ (iz)umrli.

Izumrli su,  zapisao je Jerman, mojom destruktivnom likovnom 'foto-intervencijom', a kako u mojem radu svaka destrukcija vodi k novoj konstrukciji, likovi iz albuma 'uništeni' su kako bi bili pretočeni u artefakturu, te su tim navodnim obezvrjeđivanjem prerasli nevažnu čulnost koja je postojala samo u dušama bliskih osoba, a kojih više nema.

Podloga umjetnikova rada su, dakle, obiteljske fotografije, kemikalijama već obrađen fotopapir koji dodatno 'obrađuje' kućnim kemikalijama pronađenim u stanu pokojne majke, obilno  njima zalijevajući na fotografijama zabilježene likove. Čudesne promjene događaju se već u samom procesu rada i zato ne začuđuje što je Jerman imao potrebu i kamerom zabilježiti tijek nastajanja ili, bolje rečeno, nestajanja, sa svim mijenama koje se događaju već pod njegovom rukom kada običnom četkicom za zube „usmjerava“ djelovanje sredstava za čišćenje. Ovisno o vrsti kemikalije za kućnu uporabu (solnoj kiselini, izbjeljivaču, raznim deterdžentima) te o kvaliteti fotografije – prikaz nestaje - u rasponu od minimalne destrukcije do njegova potpunog iščeznuća.

proces destrukcije u stvaralaštvu Željka Jermana prisutan je od samih početaka njegova rada sedamdesetih godina 20. stoljeća, još od najranijeg ciklusa tzv. Subjektivnih fotografija. Jerman namjerno radi loše, monotono sive fotografije koje povremeno kolažira iz više negativa, na njih intervenira fotokemikalijama, ponekad  bojom i olovkama, ispisuje buntovne poruke ili pak jednostavno bilježi tragove vlastitog postojanja. Fotografija, zapravo antifotografija ili elementarna fotografija, kojom se intenzivno bavi kao svojim matičnim medijem – a što će ga razlikovati od ostalih konceptualnih umjetnika iz Grupe šestorice autora u okrilju koje djeluje u drugoj polovici 1970-ih godina – za njega je bila radikalan postupak odbacivanja fotoaparata i iznevjeravanje zanatskih pravila medija.

Slike (iz)umrlih albuma posljednji su ciklus Željka Jermana, koji je zbog umjetnikove preuranjene smrti ostao nedovršen, kao i film što ga je o njemu želio snimiti. S pojedinim likovima, odnosno ljudima čije fotografije vadi iz albuma, umjetnik nije osjećao osobitu bliskost, štoviše, ne može se uživjeti u zabilježene obljetnice i važne trenutke iz njihovih života, kao što su vjenčanja, krštenja i rođendani, posebno dijela rodbine koji ne poznaje i koji živi u Americi. U stilu bitničkog opiranja stereotipima građanskog života, te će prizore uspoređivati s obiteljskim sapunicama. Pa opet, u njegovoj gesti destrukcije tih prikaza ne prepoznajemo neumjesnu brutalnost, nego čaroliju preobrazbe koja provocira ranjivo mjesto - misao o prolaznosti.

Mnogi koji su pisali o opusu Željka Jermana prilazeći mu s različitih strana, dolazili su do istog zaključka – fotografija za njega nije samo verifikacija bivanja nego i verifikacija nestajanja, prizivanja smrti. Ti se polariteti intenziviraju u mediju koji je već sam po sebi paradigma iste dvojnosti: dokument koji osvjedočuje postojanje i istodobno ga zamrzava kao nesmiljeni navještaj smrti koja će se dogoditi u budućnosti.