Teresa Margolles: Radim na slučajevima žrtava nasilja koje osobno poznajem

Ugledna meksička konceptualna umjetnica Teresa Margolles prepoznata je diljem svijeta: godine 2009. predstavljala je Mexico na Venecijanskom bijenalu, njezini radovi izloženi su u mnogim muzejima diljem svijeta, poput londonske Tate galerije i njujorškog  muzeja Gugenheim.

U Francuskom paviljonu Studentskog centra u Zagrebu postavila je izložbe pod nazivom Sutura i Štoviše, trava raste, koju možete razgledati do 24. veljače.

Teresa Margolles svjetsku je slavu stekla zbog snažnog i autentičnog umjetničkog rukopisa kojim upozorava na nekažnjena ubojstva manjinskih skupina koja su dio meksičke svakodnevice. Diplomirala je umjetnosti i forenziku i te dvije struke povezuje u svojem radu – groblja, mrtva tijela i voda u kojoj se ona peru, zemlja i krv – njezini su osnovni umjetnički materijali.

Intervju s Teresom Margolles poslušajte u snimci aktualnog izdanja kulturnog magazina Katapultura, koju možete pronaći u Slušaonici Hrvatskoga radija, a u nastavku pročitajte transkript intervjua.

U kulturnom magazinu Hrvatskoga radija predstavili smo još neke umjetnike i projekte koji svojim radovima upozoravaju na društvene anomalije: komunističkim naslijeđem, pravom manjina i tranzicijskim društvenim promjenama bave se istočnoeuropski umjetnici čiji njihov glas možete vidjeti u zagrebačkome Muzeju suvremene umjetnosti, a književni klub Booksa i Zelena akcija žele potaknuti autore da više razmišljaju o klimatskim promjenama i njihovu štetnom utjecaju. Da ne bude sve u sivim tonovima, na kraju emisije prisjetili smo se Rođendana umjetnosti koji smo proslavili 17. siječnja.



Intervju: Teresa Margolles

Na početku karijere radila sam s nepoznatim tijelima, ali već dulje radim upravo suprotno. Radim na žrtvama koje poznajem. To više nije mrtvo tijelo, nego je to Karla, moja prijateljica, kao što je to bila i La Gata i Selena. To su sve ljudi koje sam poznavala, s kojima sam radila, razgovarala. Drukčije je kad znam o kojim se ljudima radi jer svim tim, za mnoge anonimnim ljudima, želim da se zna ime, želim im omogućiti dostojan pogreb sa žalovanjem i sprovodom, istaknuti da nisu zaboravljeni, da su bili dio zajednice,  ističe na početku razgovora Teresa Margolles.

Prvi dio instalacije Sutura sastoji se od triju povezanih platna kojima se brisao pod na mjestu zločina – pjevačici i prostitutki Karli glava je okrutno razbijena cementnim blokom, podjednako su strašna bila ubojstva La Gate i Selene. Troje pripadnika hrvatske LGBRT zajednice iglom i koncem povezivalo je platna u jednu cjelinu.

Posao je za njih bio povezati platna kojima se brisao pod nakon što su tijela odnesena,  objašnjava Teresa Margolles i dodaje: Na tom je platnu zemlja s mjesta zločina. Htjela sam da Laura i Nikica šivanjem povežu ta tri platna i na taj način priče iz Hrvatske,posebice one iz prošlosti, povežu s meksičkim pričama.  Također sam snimala i intervjue u kojima svjedoče o nasilju s kojima su se suočavali tijekom života. Laura i Nikica govore o teškoćama na koje transrodne i homoseksualne osobe nailaze u vašoj zemlji,  o seksualnom zlostavljanju i iskorištavanju.  U Mexicu je nasilje osobito izraženo, ubojstva se događaju gotovo svaki dan, raste silna mržnja,  kaže Margolles.

Platno povezuje njihove priče o nasilju, one govore o marginaliziranim i teškim uvjetima homoseksualnih i transrodnih zajednica u svakoj toj zemlji, o indiferentnosti većine. Mnoge ubijene žrtve nisu imale službene dokumente potrebne za ostanak u zemlji ili nisu bile prihvaćene u svojim obiteljima pa nisu imale ni dostojan pogreb, niti su dobile svoje grobno mjesto. Mnogi od njih osjećali su da nisu građani s jednakim pravima, da ih se tretira kao građane drugog reda. Onemogućavanje žalovanja nakon njihova ubojstva, govori mnogo o njihovu položaju tijekom života,  objašnjava meksička umjetnica.

Budući da progovara o ubojstvima bliskih osoba, svojih prijatelja, zanimalo nas je kako se to na nju emotivno odražava: Imam, poput mnogih Meksikanaca, mnogo prijatelja koji su ubijeni. Trebala sam nešto učiniti što me neće zakočiti, što će mi dopustiti da se izrazim i da izbacim to iz sebe. Nasilje je u Meksiku svakodnevna pojava i ljudi su na njega navikli. Kako bi preživjeli, pred njim zatvaraju oči. Ja ih pokušavam otvoriti, kako bi ponovno vidjeli njegove posljedice i razmišljali o tome. Ono što mene zanima jest rad koji je kritičan i obojen ljutnjom,  odgovorila je Teresa Margolles.

To je poput šivanja ovih platna – jedna te priča vodi drugoj,  nastavlja Margolles: Ono što ti preostaje jest nastaviti povezivati te priče kako bi o njima mogao govoriti. To je ono što ja radim. Ne zanima me pritom općenito govoriti o problemima transrodnih ili homoseksualnih osoba, nego prenositi stvarne, vrlo osobne priče ljudi s kojima sam se družila. Od njihovih priča sastoji se moj posao.

Voda povezana s truplima čest je materijal njezinih radova – u drugom dijelu instalacije pod nazivom Zrak vidjeli smo mjehuriće napravljene od vode u kojoj su bila umočena platna s otiscima žrtava: Gledate prekrasne mjehuriće, ali znate da su napravljeni od vode u kojoj su bila umočena platna s mjesta zločina. Ti mjehurići govore o svim ljudima koji su prije smrti bili zatočeni. Povezujem tu ljepotu mjehurića s boli i strahotama njihove poruke. Na taj način povezujem život i smrt jer nas trupla podsjećaju na to da smo živi,  poručuje Teresa Margolles.

Uz meksičku stvarnost, meksička nas umjetnica podsjeća i na povijest nasilja u našoj zemlji. Rad Štoviše, trava raste sastoji se od niza fotografija koje pokazuju kako je od trave raskrčila željezničku prugu koja se nalazi pokraj Studentskog centra – u Drugom svjetskom ratu prostoru sabirnog logora: To je prostor  koji je vrlo važan za povijest represije – na tim su prugama stajali vlakovi koji su odvozili ljude u koncentracijske logore. U njima nisu bili samo Židovi, nego i Romi, homoseksualci i mnogi drugi. Ljudi prolaze pokraj te pruge skrivene visokom travom i ne znajući što se tu događalo – ja je želim ponovno razotkriti publici.

Teresa Margolles u svijetu uživa veliki ugled, a o tome kako je prihvaća meksička publika kaže:  Ne bih znala reći. Tijekom svoje dugogodišnje karijere suočavala sam se s vrlo različitim reakcijama – vlada nikad nije zabranila ni jedan moj rad, niti sam ikada doživjela cenzuru. Moji su radovi vrlo kritični i teški, ali kako već godinama radim, prepoznati su i prihvaćeni tako da mogu izlagati gdje god želim. Radeći ovaj posao, ne tražim prijatelje, tražim suradnike.

Ključno je pitanje vjeruje li Teresa Margolles u promjene putem umjetnosti?

Vjerujem, ali promjene se događaju vrlo polako. Dosta radim s aktivisticama, ženama koje traže svoje otete i nestale kćeri i znam da njihov rad može učiniti mnogo više, nego što to može umjetnost.  One zaista pokreću ljude i njihovu savjest na način na koji umjetnici to ne mogu. One su neumorne, nezaustavljive i dalje se nadaju da će pronaći svoje kćeri, stalno nas podsjećaju na to da su nestale i zauzimaju se za to da taj problem postane vidljiv u našem društvu. Umjetnici su oni koji samo malo zagrebu u probleme, u tu stvarnost, no one su stvarno u tome, one su te koje stvaraju promjene. Silno im se divim,  zaključila je meksička umjetnica Teresa Margolles čiju izložbu u Francuskom paviljonu zagrebačkoga Studentskog centra možete razgledati do 24.veljače.