Zašto su eko drame i klimatska fikcija sve važniji žanrovi?

Neuobičajeno topla zima u našim krajevima, snažne ledene zime u SAD-u, sve češći toplinski valovi, šumski požari i suše, poplave – sve su to posljedice klimatskih promjena. Na njih upozoravaju političari, filmski redatelji već godinama snimaju filmove katastrofe, a sve češće se tom temom bave književnici, performeri, kazališni umjetnici.

Tako je u posljednjem desetljeću skovan termin poput eko drame ili klimatske fikcije, odnosno cli-fi proze. Što to točno jest te kako i vi možete postati autorom jednog takvog djela poslušajte u snimci emisije Slobodni stil.

Slobodni stil: klimatska fikcija
Ekološki pokreti pojavili su se šezdesetih i sedamdesetih godina u SAD-u zajedno s pokretom za ljudska prava te ravnopravnost žena, umjetnici aktivisti organizirali su različite performanse koji su se bavili zaštitom okoliša, a njihov je rad u svojem doktoratu zabilježila Lisa Woynarski, znanstvenica i ekoperformerica koja predaje eko dramaturgiju na londonskoj Royal Central School.

Eko drama je krovni pojam za mnogo različitih praksi,  pojašnjava Lisa Woynarski, te dodaje: To može biti bilo koje kazalište ili predstava koji se bave ekološkim idejama, to jest temama poput toga kako se odnosimo jedni prema drugima, kako se odnosimo prema našem domu i mjestu gdje živimo, prema biljkama, životinjama i svemu na Zemlji.

To može biti mjesto, identitet, kako se doživljavamo kao građani ili kao zajednica. Taj termin postoji od 2005. godine, makar su od antičke Grčke postojale drame s ekološkim idejama. No, u tim dramama priroda se razumijevala kao dramatična i moćna sila, a od 2005. dramatičari su počeli razmišljati o tome kako bi se mogli uključiti u ekologiju kroz formu i procese, 
napominje Lisa Woynarski.

Našoj kazališnoj publici najpoznatija britanska eko drama je ona Duncana Mcmilliana pod nazivom Pluća. Gledali smo je 2015. na Festivalu svjetskog kazališta u izvedbi Schaubuhne aus Lehniner Platz iz Berlina i u režiji Katie Mitchell, a zatim ju je Lada Silađin prevela na hrvatski jezik, a redateljica Aida Bukvić postavila na pozornicu Teatra Exit.

National Theatre iz Londona na svom repertoaru često ima eko drame na repertoaru – Katie Mitchell često u tom kazalištu režira predstave-predavanja o znanstvenicima koji istražuju napučenost Zemlje ili klimatske promjene. Lisa Woynarski, pak, još od studentskih dana piše eko drame, ali i organizira različite umjetničke performanse – počela je u Kanadi, a nastavila u Velikoj Britaniji.

Počelo je dok sam još studirala dramaturgiju. Bila sam aktivna u klubu koji se bavio okolišem i oduvijek sam htjela povezati svoje dvije strasti – kazalište i dramu s nastojanjem da svijet učinimo boljim mjestom. Napisala sam  dramu o četvero mladih ljudi koji iz budućnosti promatraju postapokaliptičnu prošlost i razmišljaju o tome kako mogu ostvariti uvjete za bolju budućnost. Bila je to distopija za mlade, no o mladima koji unatoč svemu razmišljaju o tome kako mogu pronaći optimizam u tom svijetu,  kaže Lisa Woynarski.

Nakon predstave sam shvatila da kazalište možda nije najbolje mjesto za tu temu, nastavlja Lisa Woynarski: Razmišljala sam o tome kako bih mogla uključiti novu publiku i stvoriti rad o tome gdje živimo  - sada i ovdje. Tada sam počela stvarati izvan kazališta, na javnim mjestima, u parkovima, lokalnim zajednicama. Htjela sam povezati ljude iz tih zajednica jer u tome vidim smisao i svrhu kazališta, ono je i nastalo iz te potrebe za povezivanjem, dijeljenjem istog iskustva. Zanimalo me to iskustvo vezano za određeno mjesto, tragala sam za novim načinima gledanja na mjesto gdje ljudi žive i to je odredilo daljnji tijek mog stvaralaštva,  zaključuje Lisa Woynarski.

Za razliku od Velike Britanije, u našoj zemlji nema eko drama, nema mnogo ni romana na tu temu. Zato je i pokrenut natječaj za najbolji cli-fi rad koji već drugu godinu organizira Zelena akcija u sklopu Škole održivosti i u suradnji s književnim klubom Booksa.