Apstraktna geometrija Branka Vlahovića

Nenaslovljeni crtež ugljenom, nastao između 1965. i 1967. godine, jednostavna je kompozicija - rešetka sastavljena od okomitih i vodoravnih linija-traka.

Autor crteža je Branko Vlahović (1924.–1979.), jedan od najvažnijih predstavnika apstraktno-geometrijskih, konstruktivističkih, odnosno minimalističkih umjetničkih opredjeljenja, karakterističnih za 60-te godine prošlog stoljeća.

Upravo je taj rad bio tema emisije iz ciklusa Jedno djelo, koji osim ponedjeljkom na HRT3 možete pratiti i na usluzi HRTi.




Jedno djelo:
BRANKO VLAHOVIĆ
Bez naziva, 1965./1967.
ugljen na papiru, 104 x 136 cm
autor teksta: Antun Maračić

Vlahović je 1951. diplomirao kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Radio je kao nastavnik u osnovnim školama u Karlovcu i Zagrebu do 1963., a zatim se potpuno posvećuje umjetničkom radu.

Prve skulpture, među kojima i one realizirane u javnom prostoru, Ikaros na Zagrebačkom velesajmu te Nimfa ispred karlovačkog hotela Korana, stilizirana su figuracija. No uskoro se kipar okreće radikalno drugačijem načinu izražavanja.

Prva njegova samostalna izložba održana je 1967., u Likovnom studiju Moderne galerije u Zagrebu. Izlaže drvene skulpture i reljefe, koje gradi umnažanjem drvenih kocaka i kvadara. Stroge i čiste forme autor nastoji osloboditi patosa ekspresiviteta i subjektivnih emocija.

U skulpturama nastalima 70-ih godina, izrađenima od lima i nehrđajućeg čelika, dinamično razlistava plohe lomeći ih u kosim ritmičnim cik-cak varijacijama.

Samozatajni usamljenik Vlahović nije pripadao nijednoj umjetničkoj grupaciji, iako je djelovao u razdoblju kada je njegova poetika bila aktualna na međunarodnoj sceni.

Još jednu samostalnu izložbu imao je u Tehničkom muzeju 1975., a samo četiri godine poslije njegov je život tragično prekinut, u 55. godini, u prometnoj nesreći. Veći broj skulptura nestao je, a dio ih je uništen zbog smještanja u neprikladnim prostorima.

Branko Vlahović ostao je tako u sjeni, bez primjerene valorizacije. Uz izuzetak namjenskih skica za skulpture, njegovi su crteži samostalna djela, a u svojoj su koncepciji još stroži od trodimenzionalnih objekata. Svode se na potpuno reducirane, ali bogato varirane linearne odnose, najčešće vertikala i horizontala, te tako, prema svemu sudeći, pripadaju najradikalnijem pa i najistančanijem dijelu Vlahovićeva stvaralaštva.

Na crtežu Bez naziva okomice su brojnije i gušće. Po duljini površine nanizano ih je petnaest, dok su poprečne horizontale samo tri. Monotoniju kompozicije, koja "prijeti" pretjeranom stabilnošću, prekida zastoj toka najviše horizontale na "prepreci" predposljednje okomice. Oblikovana su tako dva uska izdužena, udvostručena polja negativne svijetle forme pri desnom rubu u gornjoj polovici crteža. Time je kompozicijski raster oživio, upozorivši na dinamiku mogućnosti unaprijed radikalno ograničenog repertoara elemenata. 

Nastala stanka proizvodi šum u pretpostavljenom poretku i ravnomjernosti, a ta promjena i obogaćenje ritma osvještava strukturalno radno načelo i to, paradoksalno, upravo u trenutku kada biva narušeno. Navedenim vizualnim i psihološkim iznenađenjima pridružuje se i način izvedbe. Naime, iako strogo impersonalno koncipirani, crteži su ostvareni rukom.

Čitljivi manualni tragovi - kao otklon od ideala savršene (strojne) izvedbe - svjedoče autorovu strast, nepokolebljivu fizičku, ljudsku prisutnost. Pratimo razvoj misli čiji se rezultati povremeno doimaju poput partiture neke minimalističke glazbe. Štoviše, dok okom i tijelom u izložbenom prostoru promičemo pokraj tih crteža, u našem perceptivnom aparatu ta glazba već kao da je čujna.