Inspirativna priča jednog slijepog terapeuta

Kilometre i kilometre na dan prođe Davor Janjušević po hodnicima Specijalne bolnice u Varaždinskim Toplicama. Brz je i okretan. Izgubiti se u ovom labirintu ne može, u bolnici zna i najmanji kutak.

Prostor mi je prilično poznat, već više godina se krećem prema kinezoterapijskoj dvorani i svakodnevno nekoliko puta prolazim isto rutu. Sada mi je to rutina, bitno mi je da pratim druge ljude, govori Davor.

Davor Janjušević je slijep od rođenja. To ga nije pokolebalo da postane fizioterapeut. Danas je cijenjeni dio tima bolnice. Na njegov se stol čeka u redu. Pacijenti osjećaju strašne bolove, ali on točno zna kako pomoći.

Početak je bio težak, no optimizam i upornost doveli su ga do cilja. Dvadeset i dvije godine prkosi sljepoći - uspješno.

Mislim da je bitno za svaku osobu da radi, za slijepu osobu to je jedna vrlo bitna dimenzija, dimenzija rada vam daje osjećaj slobode, samostalnosti, osjećaj da niste o nekome ovisni i na taj način možete osigurati svoju egzistenciju, smatra.

Nažalost, slijepe osobe često su zapostavljene, smatraju se teret društvu, a tek rijetki rade - upozorava Davor. Ispada na neki način kao da su osobe s invaliditetom krive, dodatno kažnjene jer je vrlo mali postotak slijepih koji rade danas i koji su zaposleni i to je veliki problem.

Svojom vlastitom pričom dokazuje da svima samo treba dati priliku.