Ekskluzivni intervju s talijanskim redateljem Paolom Tavianijem

U povodu velikog Ciklusa filmova braće Taviani, koji se četvrtkom prikazuje na HRT3, razgovarali smo s redateljem Paolom Tavianijem. Intervju, koji smo vodili u Rimu, zaključio je riječima: „Sloboda i jednakost za mene su još uvijek veliki ideali. Ne znam hoću li još dovoljno dugo živjeti da vidim postoji li put koji će dovesti do realizacije barem neke od nekih od ideja u koje vjerujemo i Vittorio i ja!"

Pogledajte intervju emitiran u emisiji Posebni dodaci, transkript razgovora pročitajte u nastavku, a na usluzi HRTi moći ćete pogledati sve filmove braće Taviani, koje ćemo emitirati tijekom veljače, ožujka i travnja:




Paolo Taviani primio nas je u svojem rimskom stanu s čijega balkona puca pogled na vječni grad kojeg gotovo i nema u filmovima braće Taviani jer oni nas vode na Sardiniju, Siciliju, u Toskanu, od prvoga pa sve do posljednjeg naslova koji su ovi vitalni klasici talijanske i svjetske kinematografije snimili prošle godine, u devetom desetljeću života.

Od djetinjstva dijele golemu strast prema sedmoj umjetnosti, glazbi, slikarstvu, književnosti i ljepoti, a dijele i nagrade: berlinski je Zlatni medvjed kod Paola, Zlatna palma kod Vittoria.

Paolo živi sa samozatajnom suprugom, kostimografkinjom Linom Nerli Taviani, koja je odjenula sve njihove priče, kao i filmove mnogih drugih redatelja, među kojima su i Nanni Moretti i Andrei Tarkowsky.

Ne sjećam se koje je to godine bilo, ali novinari su znali pitali Mastroiannija o tome kako mu bilo raditi s dvojicom redatelja? On bi odgovorio: Bila su dvojica? Nisam primijetio. Otada su dva redatelja, dvojica braće koji rade zajedno postali epidemija. Braća Coen, braća Dardenne, braća Manetti. Čujem da i dvije sestre rade zajedno,  ispričao nam je na početku razgovora Paolo Taviani.

Kako komentira taj fenomen braće, ili sestara, redatelja?

Mi smo bili prvi. Bilo je originalno. Sada to više nije. Razgovarali smo s Dardenneima i Coenima o tome. Kada smo Coene sreli u Cannesu, pitali smo ih kako njih dvojica mogu raditi zajedno, a oni će na to: Ne, vi ste to prvi počeli. Vi trebate odgovoriti na to pitanje. Pa smo se zajedno složili da nema odgovora, ne postoji objašnjenje.

To je čudan fenomen. Ni braća Dardenne nemaju odgovor. To je misterij, slučaj. No može se poprilično opravdati činjenicom da se bavimo filmom, a film ne snima jedna osoba. Kad snimaš film - jednom smo to rekli - to je kao da gradiš katedralu. Za gradnju katedrale potrebna je originalna ideja, no potom je nužan rad i doprinos mnogo ljudi: arhitekata, slikara, kipara. Pa svi zajedno grade katedralu, 
priča nam Paolo Taviani zaključujući da, s obzirom na to da je za stvaranje filma nužna suradnja, dvojica su redatelja još više moguća.

Što je Paolu Tavianiju ostalo u sjećanju iz dana otkrivanja ljepota filmske umjetnosti?

Kad smo Vittorio i ja bili mladi, otišli smo u kino u Pisi. Ušli smo u kino, a da nismo ništa znali o filmu koji se prikazuje - a bio je to Rossellinijev rad Paisà. Bilo je šest, sedam gledatelja. Ušli smo u kino i malo pomalo savladali su nas osjećaji. Bili smo ganuti jer je Rossellini oživio stvarnost koju smo mi nedavno proživjeli. Pa smo bolje shvaćali ono što smo doživjeli. Kad smo izašli iz kina rekli smo si: Ako film ima tu snagu da ti otkrije tvoju istinu, mi ćemo se baviti filmom,  prisjeća se Taviani.

Tada je Paolu bilo 16 godina, a Vittoriu 18 – što su o sebi saznali nakog tog iskustva?

Rekli smo - film ili smrt. Mi ćemo se baviti filmom. Moram reći da je u kinu bilo gledatelja koji su gunđali. Kakav je to film? Pun mi je kufer. Loš je. Pa smo se Vittorio i ja okrenuli, uzeli smo ono malo novca koliko smo imali i pitali ih: Želite da vam nadoknadimo novac od ulaznice? Izađite!

I tako su braća Taviani ušutkali nezadovoljne gledatelje, a evo i zašto je to Paolu bilo važno:

Govorim to jer nam je Rossellini, čije smo sve filmove toliko voljeli, govorio da njegovi filmovi nisu nikada zaradili ni lire. Nikakva zarada. Samo je General Della Rovere dobro prošao, rekao nam je Rossellini, a taj mu se najmanje sviđao. Odlučili smo se baviti filmom zahvaljujući Rosselliniju, kad smo u Cannesu dobili Zlatnu palmu za film Ja sasm bog otac, predao nam ju je Rossellini. To je za nas bilo čudo - kao da se zatvorio sjajni krug,  priča nam Paolo Taviani.

Kako je nastao njihov prvi film Ja sam bog otac?

U novinama smo čitali o mladom pastiru Gavinu Leddi, koji je u planinama Sardinije čuvao ovce i bio je gotovo nepismen… Dok je bio u vojsci završio je škole. On je bio jako dobar učenik pa je nastavio studirati te je diplomirao lingvistiku. To nas je impresioniralo.

Novine su pisale o njemu kao o fenomenu. Vittorio i ja smo se pitali zašto je to izabrao. Dolazi iz tišine - i što je izabrao kao način borbe protiv onih zbog kojih je bio prisiljen šutjeti do 18. godine? Znanost o govoru, o komunikaciji. Poput nas je koji smo reagirali, odnosno interpretirali svijet izabravši filmski jezik. Bio nam je jako blizak zbog tog izbora. Gotovo kao brat, tada smo tako govorili o njemu. Kad smo ga upoznali, rekli smo mu da su njegov i naš izbor jako slični.

Potom je napisao knjigu, pa smo predložili film kojeg smo snimili za vrlo malo novca. Ekipa je bila mala. Moja je supruga bila kostimografkinja, a bilo je tu još sedam, osam osoba. Zbog tog smo filma posjetili razna mjesta na Sardiniji. Pa smo otkrili regiju… Te 1976. godine nije bilo baš jednostavno otići na Sardiniju autom, a htjeli smo pronaći pravo mjesto. Nismo htjeli snimati u Leddinu mjestu jer to bi nas vezalo za njegovu biografiju.

Mi jesmo krenuli od njega, no rekli smo mu: Gle, mi ćemo snimiti film. Nećemo ti dati da pročitaš scenarij. A kad vidiš film, bit će ti loše. Jer će biti mnogo drugačiji od onog što si napisao. A on je rekao: Operirao sam čir. Nadam se da neće opet puknuti kad budem gledao film. Dakle, nismo izabrali Leddino selo i zato smo obilazili Sardiniju i otkrili izvanredne lokacije koje smo onda pokušali prikazati u filmu, a i izvanredne i gostoljubive ljude.

Kad se spominje Sardinija, govori se uglavnom o banditima, ali to je zapravo poljoprivredni svijet, no i vrlo intelektualan. Bilo nam je jako dobro. No kad je film prikazan, dogodilo se nešto tužno. Mnogi su stanovnici Sardinije rekli da je Leddina knjiga nepravedna jer je Sardinija ispala kao kakvo strašno, ružno mjesto.

Ružni, prljavi i zli, rekao bi Scola. Kad je film prikazan, mnogi mladi ljudi, ali ne samo oni, nisu dopuštali gledateljima da uđu u kinu. No svi su naposljetku ušli. Film je bio uspješan. Baš su ga zato i svi otišli pogledati. A sardinijski nas je tisak napao. Govorili su da je to kolonijalistički film. Odnosno da smo prema njima mi Rimljani ili Toskanci bili poput Engleza u Indiji
komentira Paolo Taviani.



Kako su braća Taviani odgovorila na kritike tog filma?

Nikad nismo odgovorali na te napade jer je uzaludno polemizirati s kritičarima. Kritičari imaju pravo govoriti, a mi imamo pravo šutjeti. No lijepo je to što su se nakon 30 godina te iste novine ispričale. Izašao je DVD Ja sam bog otac i pozvali su nas na Sardiniju. Mi smo otišli, našli se sa sardinijskom publikom, te smo si rekli: Dobro da smo tako dugo poživjeli. Jer smo doživjeli kompenzaciju, a i bili smo ustrajni u tome da ne polemiziramo. Dakle, prema Sardiniji osjećamo veliku ljubav.

Paolo Taviani rado govori o pjesniku, piscu i scenaristu mnogih kultnih filmova poput Amarcorda ili Nostalgije Toninu Guerri, s kojim su braća Taviani surađivali na više filmova:

Morali smo odgoditi snimanje filma Noć svetog Lovre jer je bilo jako skupo. No naposljetku smo uspjeli progurati projekt. Pa smo se sjetili Tonina Guerre jer smo veoma voljeli njegovu poeziju, kao i scenarije koje je načinio za mnoge redatelje. Nazvali smo ga i otišli k njemu. Tada je živio u Rimu, potom se preselio u Emiliju. Već smo imali scenarij. Ispričali smo mu sve o filmu, a on je šutio. Samo je šutio.
Vratite se za tjedan dana, rekao je.

Vratili smo se za tjedan dana. On je pročitao scenarij i rekao: Ovo je remekdjelo, ili bedastoća. Primjerice: zamisao da fašista pogodi koplje je genijalna. Kao i čitav film. No ako se netko odjednom počne smijati tijekom projekcije, ismijat će cijeli film, jer vi ovim filmom izazivate ukus gledatelja. Jeste li ga dovoljno hrabri snimiti? A mi smo rekli: Naravno. Dobro, onda se bacimo na posao, odgovorio nam je Guerra. Bio je oduševljen, no on nije ništa napisao. Našli bismo se ujutro kod njega i počeli bismo pričati, a on bi govorio i govorio…

Bio je vrlo elokventan. Volio je puno pričati, no od 80 zamisli u vezi s filmom, samo bi tri bile dobre. Jer razgovarali smo o svemu drugome, o politici. Zato je bilo lijepo surađivati s njime. Svako malo bismo zabilježili neke njegove rečenice. On ih nije nikad zapisao, no u filmu su se pojavile.



Kako je izgledala suradnja braće Taviani s Toninom Guerrom tijekom snimanja filma Kaos?

Guerra bio krasan - on bi rekao: moj odnos s vama je ovakav: imate loptu u rukama - ja sam lopta - a vi je bacite u zid. Ne, ja sam zid, a vi bacite loptu koja je film, bacite je u zid. Pa je uzmete natrag. Ako je lopta malo bijelja, znači da smo ostvarili neku suradnju. Kad smo mu predložili Kaos, rekao je: Pirandello? Vi ste ludi! To je nemoguće. Masakrirat ćete se. To je strašno! Ne! Sad vam tako dobro ide, zašto biste radili Pirandella? Ne, zaboga! Vratite se za tjedan dana da mi kažete da nećete snimati taj film nego neki drugi. Vratili smo se i rekli da ćemo snimati. Rekao je: Bravo! Za nas je Guerra bio veliki pjesnik,  prisjeća se Paolo Taviani.

Njihov film Sv. Mihael je imao pijetla snimljen je, pak, gotovo slučajno – zašto?

Na RAI-u je postojao odjel za filmove temeljene na književnim djelima. Mi smo imali projekt Berecche i rat Luigija Pirandella. To je prekrasna pripovijetka. Pa smo se obratili uredniku tog odjela Tulliju Kezichu, inače sjajnom talijanskom kritičaru. Donijeli smo Berecchea, a on nam je rekao da je za taj film potrebno previše novca i da smislimo nešto drugo. Pa smo se sjetili jedne od naših velikih ljubavi: Tolstoja. Postoji ta jedna divna pripovijetka Božanstveno i ljudsko, koju smo ponudili kao predložak. Napravili smo mnoge preinake.

I ja i Vittorio i moja supruga volimo Tolstoja, jer knjiga koju imam na noćnom ormariću je Rat i mir, s druge strane i Lina ima Rat i mir, a i Vittorio. A Ana Karenjina je uvijek pred nama. Tolstoj je veliko nadahnuće našeg cjelokupnog opusa. Primjerice, Uskrsnuće je film koji je osvojio prvu nagradu na festivalu u Moskvi. To je za nas bio izvanredan rezultat jer je žirijem predsjedao Rus - i to u Rusiji. Film su snimili Talijani u Italiji na temelju ruskog predloška. Mislili smo da će nas zgaziti. No nisu! Tolstoj je dio nas, pod kožom nam je. Kao i njima, a nagrada je bila odgovor na naše pitanje.

Televizija je, naime, od nas tražila projekt u trajanju od 3 sata, pa smo se dosjetili Uskrsnuća, a ne Rata i mira ili Ane Karenjine jer ta su djela previše savršena. Uskrsnuće je remek djelo, no nema tu nedostižnu savršenost Rata i mira ili Ilijade. Za nas je nemoguće ih ekranizirati. Uskrsnuće čak nije bila ni Tolstojeva zamisao, već mu je prijatelj ispripovjedio tu priču. Taj prijatelji nije napisao pripovijetku s tom temom pa ga je Tolstoj pitao da mu daruje tu zamisao. Napisao je prvu verziju Uskrsnuća koja je drukčije završavala - on nije pošao za njom u Sibir.

I Tolstoj i Dostojevski  su u nastavcima objavljivali svoje velike romane pa smo i mi odlučili snimiti Uskrsnuće u dva dijela. Imali smo slobodu da ne budemo stisnuti vremenskim trajanjem priče na što te film katkad prisili. Sažetost je bitna, no važno je katkad imati mogućnost proširiti horizont. To je lijepo iskustvo. I zbog toga smo pristali snimati film Uskrsnuće.


Kako su braća Taviani stvarala svoju filmsku estetiku?

Nekoć smo svi, i Pasolini i mi i mnogi drugi pokušavali načiniti estetiku filma, te smo govorili više-manje ispravne i istinite stvari. Dok je za Pasolinija film bio nasljednik velikih slikara renesanse: Piera della Francesce ili ostalih, što se i vidi u njegovim radovima, za Viscontija su to bili veliki romani, primjerice Gepard, a prije toga Vergina djela…

Za nas u talijanskoj kulturi postoje tri velika razdoblja. Prvo je renesansa, drugo je melodrama iz 19. stoljeća - značajno razdoblje baš kao i renesansa, a treće je razdoblje, usudim se reći, bio talijanski neorealizam. Za nas su Rossellini, Visconti, De Sica velikani baš kao i Piero della Francesca ili Giotto. Na istoj su razini. Sve je uvijek skandalizirala ova naša tvrdnja. Jer nitko nema hrabrosti prepoznati prave genije i velikane u vremenu u kojemu živi
.

Je li braću Taviani kao rođene Toskance ta regija inspirirala krajolicima i pejzažom?

Toskana nas nije nadahnula, dok nam je – recimo - za Boccaccia slikarstvo bilo vrelo nadahnuća, osobito snimatelju. No za Noć svetog Lovre, gledajući ga očima onih koji kažu da se tu vidi utjecaj slikarstva ovog i onog slikara - Masaccia, primjerice, koji je naš omiljeni slikar - mi odgovaramo da nismo imali na umu nikakvog slikara, nego smo mi Toskanci. Naši su djed i baka živjeli u Firenci, išli smo u galeriju Uffizi. I mi smo toskansko slikarstvo. Ono je dio nas. Nije to nikada bilo s predumišljajem, sve što smo snimili, snimili smo prateći povijest, naše proživljeno iskustvo.



Kako je na braću Taviani utjecalo iskustvo Drugog svjetskog rata?

Rat je bio trenutak kad nam se promijenio život. Jer smo rođeni tijekom fašizma. A fašizam je izgledao kao stvarnost koja se ne može promijeniti. Naš otac nije nam rekao da je antifašist jer je to bilo opasno. Dakle, nama je fašizam bio stvarnost. Onda smo malo pomalo shvatili što je fašizam. Moj je otac znao katkad nestati. Majka je pozvala mene i Vittorija i rekla nam da odnesemo jelo ocu. On je bio u jednome mjestu kraj San Miniata.

Otišli smo onamo. Moj je otac bio na zvoniku, skriven. Odnijeli smo mu hranu. Mama je rekla da mu kažemo da se može vratiti doma. Vratili smo se s ocem u San Miniato, a putem nam je tata sve rekao. Što je fašizam i što to njemu znači. Tada se naš život promijenio jer vidjeli smo stvarnost očima istine. A prije nam je pogled bio zamagljen fašističkom propagandom
.

I priča o njihovu filmu Allonsanfan počinje sjećanjem na to da su mislili da ga uopće neće snimati - zašto su se predomislili?

Dosjetili smo se da protagonist, umjesto da bude prometejski junak, s godinama, koliko je rastao hodajući uz nas, postane izdajnik - poput mnogih  revolucionara iz 60-ih godina koji su postali desničari. Taj se fenomen dogodio posvuda, no posebice u Italiji. Shvatili smo, dakle, da je naš protagonist postao izdajnik, pa smo se rekli da film govori o sadašnjici, o obnovi koja je u nama. To se ne događa samo u domeni moći, već se i mi sami mijenjamo. Tada smo shvatili da takav film trebamo snimiti.

Marcello Mastroianni je to savršeno shvatio, no ne isprva. Tada smo prvi put radili zajedno. On je snimao velike filmove s Fellinijem. Pročitao je scenarij i jako mu se svidio. Kada smo krenuli snimati znao je reći da mu odjeća utječe na glumu. Ako je iz stanovita razdoblja, onda je istina da utječe. No on je malo previše modificirao način glume. Pomalo je glumio sebe. Glumio je u dijalogu s kolegom, no njegova je gluma bila pomalo retorična. Kao u kazalištu iz 19. stoljeća, a Vittorio i ja si rekosmo: Bože mili, propali smo. Film neće ispasti dobro. Jer smo mi to zamislili drukčije, da bude suvremeno. Idućeg smo mu dana rekli: Gle sve je dobro, ali…

Mastroiannija nismo dobro poznavali i nismo bili prijatelji, ali smo ga jako poštovali, pa smo mu malo rekli: Gle, ona je jučerašnja scena bila u redu, no… On je bio vrlo direktan pa je pitao: Što želite? Pogriješio sam? Krivo sam to učinio? Smiješeći je to govorio, a mi smo mu rekli: Nisi u 19. stoljeću, u Rimu si na Narodnom trgu (Piazza del Popolo) danas. On je rekao: Izvrsno, ja sam čovjek današnjice. Od tog je trenutka usvojio lik i dao mu suvremenost, snagu koja nije bila retorička. Bio je prekrasan glumac. Radili smo s njim, kao i s Giuliom Brogijem - najbezbrižnije i najbolje, 
ističe Paolo Taviani.

Kako je film za Braću Taviani postao način na koji stupaju u odnos s drugim ljudima?

Film je nama pružio mogućnost da pripovijedamo naše priče, i ne samo naše priče, već i priče iz svijeta u kojemu živimo. Naracija je, uz film, nama bila spas. To nam je, i sad kad smo stari, još uvijek jedini način da stupimo u vezu s drugima – u dobru i u zlu. Jer katkad bismo dobro prošli, a katkad nismo.

Od Ilijade ljudski rod pripovijeda svoje priče, priče iz prošlosti kako bi stvorio vezu sa svojom prošlošću. Ako ne govoriš o prošlosti, ako nisi povezan s prošlosti, nećeš shvatiti ni svoju budućnost. Govoreći o prošlosti bolje ćeš upoznati samoga sebe. Bolje će te upoznati oni kojima se obraćaš, tvoja publika. A to je nužno da bi shvatio tko si i što možeš postati i kakva bi mogla biti budućnost.

To je jako oružje kojim se možeš suočiti s budućnosti. Jer govoriti samo o sadašnjosti i ni o čemu drugome, to je oblik samoubojstava koja su u sadašnjem vremenu jako česta.

Na kraju intervjua talijanski redatelj Paolo Taviani poručio je da još uvijek vjeruje u slobodu, bratstvo i jednakost:

Bratstvo se odnosi samo na mene i Vittoria. Sve su to za mene još uvijek ideali, koji se danas ostvaruju puno teže nego prije. Ne znam hoću li dovoljno dugo živjeti da vidim put koji vodi do realizacije barem nekih od ideja u koje vjerujemo i ja i Vittorio.
Pogledajte i uvodni razgovor autora intervjua s Paolom Tavianijem - urednice emisije Posebni dodaci Nataše Vukas Stanojkovski i Deana Šoše, koji je i urednik Ciklusa filmova braće Taviani.