Pascal Rophé ponovno sa Simfonijskim orkestrom HRT-a

Jedan od najtraženijih francuskih dirigenata Pascal Rophé ponovno je ovoga tjedna nastupio sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije (HRT).

Gostujući 2016. godine u HRT-ovu Majstorskome ciklusu, zagrebačku je publiku oduševio izvedbom glasovite Fantastične simfonije Hectora Berlioza.

Osim što slovi za iznimnoga tumača simfonijskoga repertoara 19. stoljeća, ugled je stekao i kao promicatelj glazbe 20. stoljeća, no repertoar mu seže i do majstora klasike. Glazbeni je ravnatelj Nacionalnog orkestra pokrajine Loire, a tu dužnost obnaša od sezone 2014./2015. Prije toga bio je glazbeni ravnatelj Kraljevske filharmonije iz Liègea.

Inovativni i pasionirani glazbenik karijeru je započeo prije 25 godina te je danas jedan od najcjenjenijih i najtraženijih francuskih dirigenata. U okviru svoje nove suradnje sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije Pascal Rophé, uz djela Benjamina Brittena, Sergeja Prokofjeva i Györgya Ligetija, dirigirao je i izvođenjem remek-djela More (franc. La Mer) Claudea Debussyja, skladatelja čiju stotu obljetnicu smrti obilježavamo ove godine, a čija glazba i danas nadahnjuje.

Upravo se njegova djela More i Preludij za faunovo poslijepodne smatraju savršenim glazbenim utjelovljenjima impresionizma iako je sam Debussy takvo stilsko određenje odbijao. Zašto je po mnogočemu Pascal Rophé savršen tumač glazbe svojega sunarodnjaka te kako se ponovno osjeća pred zagrebačkom publikom otkrit ćemo u njegovu razgovoru s HRT-ovom novinarkom i urednicom Gordanom Krpan.

Maestro Rophé, molim vas za kratak komentar ovotjednoga koncertnog rasporeda. Brittenova i Debussyjeva skladba povezane su temom mora. Kako se u to uklapaju ostala djela?

Riječ je o dvjema različitim vizijama mora. Usto, Ligetijeve Atmosphères ne govore o moru, ali propituju osjećaj prostora i vremena koji možete doživjeti kada ste na morskoj obali. Debussyjevo je more zapravo blisko onomu britanskom jer on je na umu imao sjeverno more između Engleske i Francuske, njegovo more nije toplo mediteransko more, nego hladno, uzburkano more. Debussyjev i Brittenov jezik potpuno su različiti, njihove skladbe dijeli vremenski raspon od 40 godina, kao i jedan svjetski rat. Debussyjeva je vizija vrlo impresionistička. Kao i ostala njegova djela, i ovo je orkestrirano vrlo prozračno. To je i jedan od razloga zašto se koncert Sergeja Prokofjeva dobro uklapa u ovaj program – riječ je o vrlo transparentnome djelu, možda najprozračnijemu u njegovu opusu. To je neka nit koja se provlači cijelim programom i sviđa mi se način na koji smo ga ostvarili.

Naravno, kod Brittena se može prepoznati taj operni ugođaj, jer ovi su orkestralni ulomci dio opere – to su zapravo četiri vrlo različita trenutka opere. Oni nude drugačiji pogled na more, koji je u Brittenovu slučaju prilično dramatičan, teatralan. To su kratki stavci, za razliku od Debussyjevih, koji podsjećaju na trostavačnu simfoniju s rasporedom stavaka brzi – polagani – brzi. Ti su stavci različito orkestrirani, ali nose prepoznatljiv biljeg francuskoga stila, kojim je Debussy nakon Poslijepodneva jednoga Fauna tako sjajno baratao. Poslijepodne je bilo izrazito važno za početak njegove karijere, za oblikovanje stila. Kod Brittena se pak mogu prepoznati utjecaji Wagnerova ili Mahlerova stila, no skladba također počinje vrlo prozračno. Vrlo je zanimljivo ta dva djela sagledati iz iste perspektive.

Zahtijeva li izvođenje osebujne Ligetijeve partiture posebnu pripremu orkestra ili poseban način rada?

Zapravo, ne. Ligetijeve Atmosphères, baš kao i njegova skladba Lontano, počeci su posebnoga i jedinstvenoga načina pisanja glazbe. U tome kontekstu morate prihvatiti da tu više nema pulsa, glazba nema početak i kraj, nema ritma u toj glazbi, postoji tek jedan objekt koji se kreće kroz vrijeme – takav je koncept potpuno nov i čudesan. Naravno, glazbenici u orkestru mogu biti iznenađeni jer sviraju samo duge note, bez vibrata, vrlo statično. No ta se glazba ipak kreće, ali vrlo polagano i vodi prema dramatičnome događaju. Glazbenici pritom moraju izrazito precizno svirati ono što je skladatelj zapisao i što od njih traži, posebice u smislu transparentnosti i svojevrsne neaktivnosti. A onda odjednom moraju postati superaktivni. Zanimljivo je to baratanje vremenom. Postoje taktovi u partituri, ali ne postoji nikakav osjećaj takta u toj glazbi – ne postoje dijelovi, razvoj, ritamski obrasci – ništa od toga. Glazba jednostavno ide dalje, ne znate koliko dugo, ne znate hoće li i kada završiti, jer djelo je zapravo beskrajno. To djelo od glazbenika traži poseban način bivanja u toj glazbi, poseban odnos prema instrumentu i prema glazbenome jeziku kojim se koriste. No, skladba je uistinu fantastična jer je Ligeti toliko snažan skladatelj. Bez obzira na to kakav je glazbeni jezik nekoga djela, na kraju je jedino bitno što skladatelj ima reći i koliko će to snažno reći. Sve je ostalo nebitno.

Možete li usporediti dva violinska koncerta Sergeja Prokofjeva?

Možete ih usporediti kao što uspoređujete dva Ravelova klavirska koncerta. Potpuno su različiti. Prokofjevljev Prvi koncert izvest ću s Akiko Suwanai uz moj francuski orkestar na otvaranju naše sljedeće sezone u rujnu. Za violiniste je to kratko djelo, oni često žele izvoditi dulje koncerte.

Ali isto je i s Ravelovim Koncertom za lijevu ruku, koji traje svega 19 minuta, a pritom je izvrsno djelo. Prokofjevljev Prvi violinski koncert jako volim zbog njegove poetičnosti, a, kao što sam već rekao, savršeno se uklapa u estetiku večerašnjega programa. Na neki način, među Prokofjevljevim djelima ovaj je koncert najbliži francuskomu stilu – toliko transparentan, toliko liričan u visokome registru violine i orkestra. Jako volim taj koncert i, naglašavam, odlično odgovara ovomu programu.

Vi ste šef dirigent Nacionalnoga orkestra Regije Loire. Jeste li slobodni izvoditi s tim orkestrom repertoar koji želite ili se morate prilagođavati publici, očekivanjima i slično? Koliko imate slobode?

Uvijek sam slobodan izvoditi ono što želim. Taj je orkestar jedan od nacionalnih orkestara francuskih regija; mi pokrivamo vjerojatno površinom najveću regiju na sjeverozapadu zemlje i imamo 8500 pretplatnika. Zapravo radimo u dvama najvećim gradovima pokrajine – Angersu i Nantesu, i svaki naš koncert izvedemo minimalno dvaput u Angersu i dvaput u Nantesu, a poslije toga u regiji. Prije mene taj je orkestar uglavnom izvodio njemački klasični repertoar. Kada sam došao, bilo je ljudi koji su se uplašili jer je poznato da izvodim mnogo glazbe 20. stoljeća, koju izrazito volim, no dirigiram i Beethovena i Brahmsa i sve ostalo. No, kad učestalo izvodite Boulezovu glazbu, ljudi misle da ništa drugo ne znate raditi. Naravno, to nije istina. Otkad sam ondje šef dirigent, dakle već više od pet godina, uvijek sam radio ono što želim. Doveo sam rezidencijalne skladatelje, što je bilo prilično riskantno za moju pomalo konzervativnu publiku. Čak su mi pisali pisma sa žalbama. No, onda sam uzeo stvar u svoje ruke – pokušao sam ljudima objasniti, razgovarao sam s njima, odgovarao sam na ta pisma, na optužbe – kakva je to grozna glazba, ništa ne razumijemo. Rekao sam – slušajte, ljudi, mi smo glazbenici i naš je cilj omogućiti glazbi da ide dalje, da živi. Orkestar nije muzej. Budemo li stalno svirali ista djela, propast ćemo. Nitko neće izdvajati toliko novca za orkestar koji svira samo Beethovena. To je vrijeme prošlo. Da orkestri nisu svirali praizvedbe Berliozove, Wagnerove, Beethovenove glazbe, te glazbe danas ne bi bilo. Naš je posao osigurati kontinuitet glazbe. Naravno, moramo odabrati skladatelje, odabrati djela – dio našega posla jest uzeti partituru i reći – mislim da je to dobro djelo i da zaslužuje izvedbu. Jer, kao što sam rekao, ako skladatelj ima nešto reći, bez obzira na to kojim to jezikom kaže, dirnut će vas. To je moj posao – filtrirati glazbu s jedne strane i ostvariti kontakt s publikom s druge. Nije cilj raditi posebne koncerte posvećene suvremenoj glazbi, treba je izvoditi u sezoni za pretplatnike, uvijek.

Ne smijemo si dopustiti imati koncert suvremene glazbe jer to moramo. Ne. Moramo je imati u pretplatničkome ciklusu, moramo pokazati ljudima da glazba ide dalje, da se nastavlja i da ljudi danas pišu glazbu, tu, među nama. To je pitanje opstanka. Možete li zamisliti da glazba stane? To nije moguće.

S vašim orkestrom mnogo snimate; među ostalim, snimili ste djela Henrija Dutilleuxa.

Nisam snimio sva jer su već snimljena. No, snimio sam rane Dutilleuxove skladbe s kraja 1940-ih i početka 1950-ih godina, odnosno one nastale između 1948. i 1953. Te prve skladbe pisao je za kazalište, za film i balet. Među njima je i balet Lulu – fantastično djelo koje je posljednji put bilo snimljeno 1956. Nevjerojatno je da francuski orkestri nisu snimali to golemo bogatstvo. Snimili smo neke stavke, dijelove filmske glazbe, sve nastalo prije Prve simfonije i te skladbe jasno pokazuju kako je i zašto Dutilleux postao to što je poslije postao. Bilo je vrlo zanimljivo. Za orkestar je vrlo dobro što je radio na tome repertoaru, koji je zapravo temelj francuskoga orkestralnog repertoara u smislu prozračnosti i boja. Bio je to prvi CD koji sam snimio s tim orkestrom.

Mnogo surađujete sa suvremenim skladateljima. Je li tko od njih ostavio poseban trag na Vaš glazbeni razvoj?

Skladatelji moje generacije moji su prijatelji i moji omiljeni skladatelji jer sam s njima odrastao. Rezidencijalni skladatelj mojega orkestra bio je Pascal Dusapin, slavni francuski skladatelj; sada je to Kaija Saariaho, a sljedeći će biti Michael Jarrell – svi su oni negdje između 50. i 60. godine života. Naravno, poznajem Georgea Benjamina, Unsuk Chin, cijeli taj sjajni naraštaj. Nisam više potpuno posvećen suvremenoj glazbi, pa sam nešto manje u kontaktu s mladim skladateljima, no naravno da poznajem mnoge od njih i još uvijek rado izvodim glazbu mladih autora. To je s jedne strane moj posao, no radim to ponajviše iz radoznalosti. Za sebe. Nevjerojatan je osjećaj kad otvorite partituru prvi put i znate da ćete je prvi izvesti. Prvi ćete ostaviti tragove u snijegu. Obožavam to. To je dio moje osobne radoznalosti. Prije tri godine sudjelovao sam u projektu obilježavanja 80. rođendana Helmuta Lachenmanna, sjajnoga skladatelja. Proveo sam s njim 15-ak dana. On je nevjerojatna osoba. Kako kao glazbenik ne biste željeli i voljeli biti u kontaktu s takvim ljudima? Poznavao sam Ligetija, Berija, Bouleza, naravno, i ta su me poznanstva nevjerojatno obogatila. Koliko biste puta, kada dirigirate Beethovenovu simfoniju, željeli pitati Beethovena – Hej, Ludwig, je li ovo dobar tempo, radim li to kako treba? Kad imate živoga skladatelja, to možete učiniti. Možete pitati imate li pravo. To je bogatstvo za nas.

Razgovor s maestrom Pascalom Rophéom emitiran je na Trećemu Programu Hrvatskoga radija (HRT – HR 3) 15. ožujka 2018. godine u stanci izravnoga prijenosa njegova koncerta sa Simfonijskim orkestrom Hrvatske radiotelevizije u Majstorskome ciklusu.

Osim u Slušaonici Trećega programa Hrvatskoga radija (HRT – HR 3) razgovor je dostupan i putem mobilnih uređaja, tableta i računala s pomoću multimedijske usluge HRTi. Podrobniji podatci o programskim sadržajima Hrvatske radiotelevizije nalaze se na mrežnim stranicama Hrvatske radiotelevizije i na podstranicama za novinare press.hrt.hr.