6. travnja 1941. - Osovinski napad na Jugoslaviju

Rano ujutro 6. travnja 1941.-ve njemački zrakoplovi bombardirali su Beograd čime su sile Osovine počele agresiju na Kraljevinu Jugoslaviju.

Istodobno, snažna tenkovska grupacija jurnula je iz Bugarske ne nailazeći na ozbiljniji otpor. Istog dana Hitler je napao i Grčku da bi sveobuhvatnim udarom osigurao južni bok uoči planirane invazije na SSSR.

Nacistička Njemačka već je 1939.-te nudila Mussoliniju da okupira Jugoslaviju, a kad je on od toga odustao, političkim pritiskom privukla je Beograd u svoj tabor.

Državni udar 27. ožujka poremetio je sve Hitlerove planove.  Odmah je zapovjedio da se Jugoslavija slomi "nemilosrdnom okrutnošću", a zatim podijeli među osovinskim saveznicima. Velika Britanija koja je organizirala beogradski puč, nije mogla oružano pomoći Jugoslaviji, pa se ona našla sama pred silama Osovine.  Namjera je generalštaba bila da brani granice a zatim vojsku povuče u Grčku i tamo spoji s britanskim snagama.

Zato je njemački udar bio najžešći u Srbiji i Makedoniji, gdje su brzo osvojeni Niš i Skoplje, a onda i Beograd. Suočeni s potpunim slomom, kralj i vlada pobjegli su iz zemlje pa je vojnički poražena Jugoslavija kapitulirala poslije nepunih 12 dana rata. U svim vojnim operacijama Nijemci su imali samo 150 mrtvih.

Travanjski događaji bili su presudni za budućnost Hrvatske. Vladko Maček, tada neprijeporni vođa hrvatskog naroda, odbio je prihvatiti vodstvo osovinske NDH, uvjeren da će u svjetskom sukobu pobijediti zapadni saveznici. Povijesne okolnosti izbacile su na pozornicu zbivanja vođe minornih političkih skupina: Antu Pavelića s njegovim ustaškim pokretom i Josipa Broza koji je predvodio jugoslavenske komuniste.

Hrvatska se tako podijelila na dva oštro suprotstavljena tabora: na partizane – antifašiste koji su zagovarali federativnu Jugoslaviju i one koji su do kraja branili Nezavisnu Državu Hrvatsku.