6. travnja 1667. - Potres u Dubrovniku

Dubrovnik je i prije trpio veće i manje potrese, ali nikad takav kao onaj oko devet sati na Veliku srijedu 6. travnja 1667. Osvanulo je lijepo sunčano jutro, djeca su otišla u školu, odrasli počeli s redovitim poslovima, članovi Malog vijeća pred Kneževom su palačom čekali kneza da završi s misom u kapeli…

U nekoliko trenutaka sve se promijenilo: renesansne palače pretvorene su u hrpe kamenja, jauci, prašina, dim i vatra, kamenje koje se kotrljalo sa Srđa.

Velika trešnja, kako Dubrovčani zovu taj potres bila je strašna materijalna, ali i demografska tragedija. Trećina stanovnika izginula je pod ruševinama, a među preživjelima zavladali su strah i metež. Izginulo je puno vladajuće vlastele, među njima i sam knez Getaldić.

Preostala vlastela i stanovnici isprva nisu znali što učiniti. Jedino su odmah popravili pukotine u zidinama s morske strane. Čak se razmišljalo da se grad potpuno napusti ili izgradi novi na Gružu. Trebalo je više od deset dana da proradi savjest vlastele, da se vrate i odluče grad spasiti pod svaku cijenu. Naloženo je da nitko ne smije napuštati grad. Izglasane su olakšice, za obnovu kuća, organizirane straže protiv pljačkaša koji su dolazili iz okolice no najveći problem bio je vanjski neprijatelj.

Naime, Mleci su odmah poslali brodove sa zadaćom da uđu u Grad, a Turci, ponajprije iz Bosne, pod izgovorom da žele zaštititi Dubrovčane, podignuli su vojsku nadajući se bogatom plijenu. Tu se dubrovačka diplomacija pokazala u punom sjaju: Stjepan Gradić u Rimu i Jaketa Palmotić na Porti.

Sloboda grada i republike su spašeni, a sultan je, kad je čuo kako je grad uništen, u znak pomoći i suosjećanja dopustio da harač donose svake treće godine. Kako bi popunila redove, desetkovana vlastela primila je najprestižnije građane iz bratovštine Antunina.

Iako je Dubrovnik u vrijeme velike trešnje već proživio svoje najbolje dane, i iako se uz pomoć zaštitnika uspio pridignuti, nikad se nije potpuno oporavio.