Što čitati - Zeleni šator ili Kad su Divovi hodali zemljom

Književna kritičarka Jagna Pogačnik ovog vam tjedna preporučuje dva djela - "Zeleni šator" Ljudmile Ulicke i "Kad su Divovi hodali zemljom" Zorana Pilića.

Ljudmila Ulicka - "Zeleni šator", Fraktura


Ulicka je jedna od najvažnijih živućih ruskih spisateljica koja piše romane koji se lako čitaju, a usto su i nevjerojatno važni, pisani u najboljoj tradiciji Tolstoja i Dostojevskog. Pojedini su joj kritičari, uzimajući u obzir cijeli opus, prorekli Nobelovu nagradu.

"Zeleni šator" je roman koji se smješta između dviju velikih smrti - smrti Josifa Staljina 1953. i smrti Josifa Brodskog 1996. i govori o povijesti, ljubavi, uvjerenjima i vjeri, no više od svega ostalog o složenosti i veličini ljudskoga života.

Na prvih sedamdesetak stranica opsežnog romana priča započinje trojicom 13-godišnjih dječaka - to su Mišo, Ilja i Sanja neprilagođeni dječaci u kojima će se utjeloviti sve junaštvo, naivnost i nada onih koji su se opirali sivilu i represiji sovjetskog režima. Miša, Sanja i Ilja, dječaci različitoga porijekla sreću se u školi, gdje ih povezuje intelektualna znatiželja, ali i činjenica da se nigdje ne uklapaju. Povezani su mnoštvom različitih interesa, od kojih se posebno ističe književnost, koja ih je svu trojicu i za čitav život obojila, pa dječaci postaju nerazdvojni prijatelji. Kako dječaci odrastaju njihove se životne priče granaju u nekoliko odvojenih narativnih rukavaca.

Isprepletene priče u kojima nas Ulicka čas baca u prošlost čas u sadašnjost, ne vrte se samo oko Miše, Sanje i Ilje, već i oko čitavog mnoštva različitih živopisnih likova (barem još dvadesetak važnih), koji više ili manje utječu na njih trojicu. Sva trojica svojim životom oponiraju strogom, hladnom i prilično okrutnom sovjetskom sistemu, a ljubav prema književnosti dovest će ih s vremenom i do zabranjene književnosti koju će prva dvojica stvarati i izdavati kao samizdat.

Ulicka odlično portretira disidente sovjetske ere, njihova nastojanja da se odupru strogim pravilima, krijumčarenje zabranjene literature, policijska ispitivanja, zatvorske kazne...

Zoran Pilić - "Kad su Divovi hodali zemljom"

"
Kad su Divovi hodali zemljom", sadržajno i formalno, izvrsna je zbirka priča koja nije 'uzorna' samo zato što sadrži dobro napisane, dobro kadrirane, dinamične priče o ljudima koji nastoje popuniti pukotine u svojim životima, već i kao svojevrsno nadopunjavanje onoga što je Pilić već ranije ispisao.

Zbirke donose priče u kojima prepoznajemo egzistencijalističku potku, likovi su promašili onaj trenutak u životu kad se nešto još moglo promijeniti, pa ne bi nastale velike pukotine koje se eventualno može pokušati popuniti snovima ili koracima za koje je unaprijed jasno da neće donijeti spas.

Priče ove zbirke, od kojih je naslovna već dobila nagradu Festivala europske kratke priče, upoznaju nas s onima koji su na neki način izgnani iz svog života, sada im više ni vrijeme ne ide u prilog jer su duboko zakoračili u srednje godine, pa je i njima i nama jasno kako su pokušaji usustavljivanja života zadnje šanse da se nešto krucijalno promijeni.

Konstantni motiv Amerike kao mjesta dovoljno dalekog da se počne od početka i istovremeno dovoljno velikog da se u njemu izgubi. Pilić, osim za njega prepoznatljivog filmskog i rokerskog referencijalnog polja, poseže i za onim književnim, pa likovi često pišu ili to pokušavaju.

Strategije otpora kojima se pribjegava nisu samo strategije kretanja i odlaska, ponekad to zna biti i potpuno povlačenje iz vanjskog svijeta ili pak premještanje na poziciju promatrača.