Posmrtno ruho Berislave Picek

Profesionalna fotografkinja Berislava Picek obilježava 25 godina rada izložbom u zanimljivoj formi foto-eseja, koja će biti postavljena u zagrebačkoj galeriji ULUPUH-a.

Berislava Picek odabrala je foto esej kako bi, direktno zabilježivši smrtnost i odlaženje, ispisala jedan dio svoje obiteljske povijesti i tako je pohranila u vizualnu memoriju,  piše u predgovoru kustosica izložbe Višnja Slavica Gabout ističući da autorica serijom fotografija priča priču o odlasku bez povratka njoj drage osobe koja joj je bila oslonac, uzor i utočište.

Foto esej Posmrtno ruho kompleksna je i značenjski višeslojna priča koja progovara o iskustvu svjedočenja kraja života i o duboko emotivnom proživljavanju jedne neumitnosti ne samo kroz „subjektivnu direktnost“, nego i kroz prostorno-vremensku ekstenzivnost,  napominje u svojem tekstu kustosica izložbe Gabout.

Berislava Picek rođena je u Zagrebu, aprofesionalno se bavi fotografijom od 1991. godine i od tada surađuje sa svim važnijim hrvatskim novinskim kućama. Članica je Hrvatskog novinarskog društva od 1993. godine i ULUPUH-a/Sekcija za fotografiju, od 1996. godine. Specijalnost su joj lifestyle fotografije te fotografije interijera, hrane i mode.

Otvorenje izložbe Posmrtno ruho u Galeriji ULUPUH-a u Zagrebu je u petak, 13. travnja u 19 sati, izložba će se moći pogledati do 27. travnja.

U nastavku pročitajte tekstualni dio eseja Berislave Picek:

Roba za smrt
Ovo je priča o divnoj osobi, o osobi koja je obilježila i usmjerila moj život.
Uvijek je bila dobro i zdrava, a onda sam jednoga dana primijetila da slabi i usporava...

Tada se pojavio ON…
Sledila sam se kad sam ga ugledala na ormaru, taj običan kofer, s jasnom
ceduljom na kojoj je pisalo: ROBA ZA SMRT.
Ništa nisam pitala... I krenula sam natrag u Zagreb, s mislima na njega.

Za ponovnog dolaska pitam je za kofer, onako usput i kao da nije važno.
Sa smiješkom mi uzvraća - 'Moraš se spremiti'. I nastavlja: 'Najbolje je sve sam pripremiti, pa će sve biti bez greške, kako treba'.
Ponovno sam se sledila. I nisam ga dotakla... Strahovala sam od tog dodira. 

Sljedeći put ga napokon otvaram... U njemu je sve složeno, mirisno i zamotano u papir - od haljine do krunice.
Svaku stvar vraćam na mjesto, a kofer na ormar.
I prvi put osvijestim da će taj kofer ipak poslužiti za putovanje.

A ona je sve slabija i sprema se u Zagreb. U običnu torbu slaže sve potrebno, a kofer ostaje na ormaru.
Što ću s njim?
Iznenada pomislim da ga moram uzeti, skrivam ga u autu i odvozim s nama.
Putuje  neplanirano i preuranjeno...
A kada se ona u proljeće vraća kući, kofer je ponovno u autu...  Žurno ga vadim i stavljam na ormar, praveći se da nitko ne zna da je putovao.

Sve je bolesnija... A ja gledam nju - i povremeno kofer... Uvjerena sam da ga je preslagivala i ponešto izmijenila. A kad odlazi u bolnicu, ponovno ga skidam s ormara... Najbolje da mi je blizu!

Otvaram ga tek nakon što je umrla, baš kako je željela.
Prema meni zjapi njegova praznina...
Što ću s njim?!
Isprva sam ga mrzila, to zlo koje me vreba i prati... I koje će je odvesti onamo kamo ne želim da ode!
A na kraju ga nekako volim i ne želim ga ostaviti. U njega stavljam njezine dokumente i ponovno ga odvozim u Zagreb.
Naputovao se taj kofer, a samo je trebao stajati na ormaru!
I sada pod krevetom čuva njezine važne stvari. Sve su u njega stale...