Kulturocid u Trogiru?

U pretrpanom rasporedu proteklih dana, u kojima se trebalo svojski namučiti i dati sve od sebe kako bi se obranila politika Vlade, veliko je pitanje je li predsjednik Sabora Gordan Jandroković našao vremena pročitati jedno pismo koje mu je još 22. ožujka stiglo iz Trogira.

Potpisao ga je ugledni povjesničar umjetnosti i bivši rektor Sveučilišta u Splitu, Ivo Babić, upozoravajući Jandrokovića da se Trogiru sprema kulturocid i urbanocid. Trogir, koji se može podičiti neprekinutom sudskom vlašću još od srednjega vijeka, novom organizacijom mreže sudova mogao bi, naime, ostati bez svoga suda.

Zašto je tako odlučeno, i tko bi se uselio u reprezentativnu sudsku palaču, zasad je nepoznato, no otme li se Trogiru njegova stoljetna osobna karta, doista će se potvrditi – da citiramo Ivu Babića – kako smo društvo bez ikakvih spona s poviješću, sasvim zbrčkano, bez identiteta, zaokupljeno tek grabežom zajedničkog i općeg.

Pogledajte reportažu iz emisije Pola ure kulture, koju možete pratiti i na usluzi HRTi:




Trogir kao pravi grad imao je sudsku organizaciju od pamtivijeka, pa je kao sud služila gradska loža na trgu. Međutim, trebalo je sagraditi novu zgradu i ovdje bi bila jedna standardna zgrada od cementa, no brat cara i kralja Franje Josipa, Fredinand, imao je specijalni afinitet prema Trogiru i tražio je da se ne sagradi jedna standardna zgrada suda i škole, već zgrada koja bi se uklapala u historijski ambijent,  napominje prof. dr. sc. Ivo Babić dodajući da je tako i nastala lijepa, u pravom smislu neogotička palača, djelo Ćirila M. Ivekovića, najvećeg hrvatskog arhitekta na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.

Tako se gradilo nekad, s odgovornošću, poštovanjem prema prošlosti, osjećajem za lijepo, razumijevanjem potreba građana i možda najvažnije, s pogledom u budućnost. Ako je tako bilo 1910. godine, kako protumačiti političku odluku 2018.?

Gradonačlenik Trogira Ante Bilić odgovara da o razlozima može tek nagađati: Jedan je tzv. racionalizacija. Međutim, ja mislim da je to veliko povećanje troškova i putovanja samih djelatnika. Na sudu radi oko 30 ljudi, a tu su i odvjetnici, i građani koji moraju ići na parnice. Sigurno će poskupit i same troškove putovanja, a morat će i odvjetnike više plaćati. Tako da ne vidim nikakvu logiku ukidanju suda u Trogiru,  zaključuje Bilić.

Iako odluka nije konačna, strahuje se da bi ova neogotička ljepotica mogla postati nešto posve drugo od onoga što već jest 120 godina. Ivo Babić zato upozorava na to da bi se ukidanjem suda degradiralo Trogira kao grad: Grad nisu samo spomenici i arhitektura, grad su ljudi i adekvatna ekonomija i njegove simboličke funkcije. To znači da grad mora biti središte uprave, svećenstva, religijskih funkcija… Trogir se nikad nije oporavio u simboličkom smislu otkad je u 19. stoljeću izgubio status biskupije,  poručuje Babić.

Moglo bi se reći da je Trogir postao žrtvom vlastite ljepote. U staroj jezgri živi sve manje ljudi, mnoge su kuće i palače pretvorene u hotele i restorane. Zimi je grad gotovo prazan, a broj stanovnika ljeti se utrostručuje, pa stoga nije pretjerana bojazan da bi se zgradu suda, inače u vlasništvu države, mogli useliti turisti.

Zbog svoje jedinstvenosti Trogir je 1997. godine upisan na UNESCO-v popis zaštićene svjetske kulturne baštine, ali unatoč tome, jer živimo u vremenu poremećenih kriterija i prioriteta, u opasnosti je bio i opstanak osnovne škole na rivi, također iz austrijskog doba, rada istog arhitekta.

Oni koji brinu o političkom životu i svakodnevnom funkcioniranju grada, ali i svi građani ovaj su put jedinstveni. Žele sačuvati svoj sud. Zatražili smo sastanak s ministrom, a zatražit ćemo susrete i sa svim klubovima saborskih zastupnika da se utječe na zakon. Ako to ne uspije, ići ćemo u radikalnije mjere od prosvjeda i daljnjih zahtjeva prema ministarstvu,  ističe gradonačelnik Bilić.

Zakon o novoj organizaciji sudova prošao je prvo čitanje u Saboru. Da odluka koja se očekuje nije samo administrativna, nego i kulturološka, trebali bi znati svi oni koji će za taj zakon podići svoju ruku.