25. travnja 1776. - Požar u Varaždinu

„Jeden dne okolo jedne vure posle podne izlazeći ogenj posejal je tugu i žalost med nas.“ 

Zlatno doba Varaždina, kad je dobio epitet maloga Beča, naprasno je prekinuto tog 25. travnja 1776. Mirno, vjetrovito proljetno popodne odjednom su prekinuli jezičci ognja što su brzo navalili preko južnih zidina u grad. Nošen proljetnim vjetrom požar se munjevito širio prema središtu. S vatrom iskusni Varaždinci možda bi joj se i oduprli, jer gradske su vlasti gotovo u cijelosti poštovale kraljičine odredbe o zaštiti od požara.

Sami građani, pak, nisu toliko marili za odredbe gradskih vlasti i nisu žurili sa zamjenom drva i sijena kao građevnog materijala. Taj neposluh u kombinaciji s vjetrom i ilegalno skladištenim barutom kod trgovca Jakominija na samom gradskom trgu pokazao se kobnim. „Za dva sata izgledao je čitav grad kao uzburkano plameno more, iz kojeg dopirahu vika i jauk bijednih građana varaždinskih“.

Na sve strane samo plamen i dim, neki su dijelovi grada nestali. Vatra se proširila i na okolna gradska predgrađa. Požar se umirio tek trećeg dana. Dvije trećine kuća bile su potpuno ili djelomično uništene. Među njima i brojne velikaške palače, crkve, palača Kraljevskog namjesničkog vijeća s arhivom. Provedena je istraga.

Požar je skrivio sedamnaestogodišnji gradski kmet iz Sračinca koji je bio zaposlen na gašenju vapna. Iako je bilo zabranjen, on je zbog zubobolje pušio duhan. Nije htio zaostajati s poslom pa je uzeo kantu za hranjenje svinja da uzme vodu. To je vidjela krmača i napala ga te mu je gorući duhan pao u sijeno. Kažnjen je batinanjem. Gradske vlasti odmah su reagirale i tražile pomoć. Kraljica Marija Tarezija gradu je poslala novac i oslobodila ih poreza. Vlasti su odmah iz cijele hrvatske i slovenske okolice pozvale građevinske radnike. Uzalud. Ono čega su se najviše pribojavali dogodilo se. Iz grada je otišao cijeli državni aparat, ban i činovnici, slijedili su ih mnogi obrtnici i trgovci.