Australski model prihvata izbjeglica jedan je od najboljih u svijetu

Ne jednom Australija je u fokusu svjetske javnosti bila zbog svoje azilantske politike prema onima koji su u prošlosti stigli na njezine morske granice - ilegalno. Za razliku od tih nesretnika, koje službena Canberra ne želi na svom teritoriju, pa ih pokušava relocirati u druge zemlje, oni koji na australsko tlo stupe nakon dobivanja humanitarne vize dobit će najbolju moguću skrb države. Onu zbog koje se australski model prihvata izbjeglica smatra jednime od najobuhvatnijih i najizdašnijih na svijetu. Pogledajte reportažu Dragana Nikolića.

U Liverpoolu se nalazi jedan od centara u okolici Sydneya, u kojemu pridošlice u Australiju imaju pravo na 510 sati besplatnog učenja engleskoga, tijekom prvih pet godina novoga života na obećanom kontinentu. Predavanja u tri smjene pohađaju dobrovoljno, mogu učiti i na daljinu.

Ove će godine u programu sudjelovati oko 60 tisuća ljudi. Australska vlada investira u program oko 300 milijuna australskih dolara. Od 60 tisuća polaznika, otprilike četvrtina stigla je zbog humanitarnih razloga ili kao izbjeglice. Ostatak od 75 posto su imigranti koji dolaze preko programa spajanja obitelji ili imaju potrebne profesionalne kvalifikacije, rekao je generalni direktor Navitasa Michael Fox.

Tečaj učenja jezika završava i Maysaa al-Saberi, koja je u Australiju stigla potkraj 2016., s roditeljima i četvoricom braće, nakon više od tri godine provedene u izbjegličkom kampu u Jordanu. Kad sam došla ovamo, sanjala sam o tome da budem učiteljica. Rekli su mi, međutim, da za to moram studirati više od šest godina i imati dvije godine radnog iskustva. Promijenila sam stoga odluku i svojim radom pridonosim zajednici jer volim pomagati ljudima, kaže Maysaa.

Imigranti i izbjeglice iz Iraka imaju najveći kulturološki izazov glede australskog načina života, ali i australske radne filozofije, objašnjava stručna savjetnica Navitasova centra u Liverpoolu Sarah Yatim.

Godinu dana nakon što su dobili humanitarnu vizu za dolazak u Australiju, Navitas pridošlicama osigurava sve usluge za njihovu uspješnu integraciji u australsko društvo. Od učenja jezika do zapošljavanja, s obzirom na njihova znanja i vještine. Pa i samozapošljavanje. Zadaća je to i organizacija diljem Australije. To uključuje sve, od toga da ih učimo kako napisati životopis do razumijevanja australske radne kulture, koja se može razlikovati od one u velikom broju zemalja iz kojih imigranti potječu, ističe Laurie Nowel, AMES Australia.

Statistika kaže da četvrtina izbjeglica u prvih pet godina života u Australiji, tijekom kojih država pomaže u prilagodbi pružanjem različitih vrsta usluga, ne nađe posao koji odgovara njihovim profesionalnim kvalifikacijama. Svakog mjeseca nalazimo posao za 500-tinjak ljudi. U prosjeku mjesečno podupremo 25 slučajeva pokretanja posla, kaže Nowel.

Bashiru je 60 godina. U Australiju je došao u poznoj 57., nakon dvije izbjegličke godine u Kurdistanu, gdje je mogao raditi kao internist u Hitnoj. U Melbourneu je, pak, obitelj sirijskih Kurda počela od nule. Troje djece moralo je ispočetka na ovdašnje fakultete. Stanarinu i dalje plaća država. Sin i starija kći zarađuju obavljajući poslove sa skraćenim radnim vremenom. Za razliku od žene, Bashir ne radi već tri godine. Uz svladavanje engleskoga, razlog je i mukotrpan put priznavanja liječničke diplome. Moramo raditi. Osobu bez posla smatram osobom niže vrijednosti. Da biste ovdje započeli novi život, trebate posao, naglašava Bashir Ahmad.

Australija provodi najveći humanitarni program u posljednja tri desetljeća. Za ovu i sljedeću godinu vlada u Canberri zacrtala je da će prihvatiti 18 750 izbjeglica i onih koje će prigrliti kao buduće građane iz humanitarnih razloga. Za sirijske i iračke izbjeglice još 2015. osigurano je dodatnih 12 tisuća viza.

Iračanka Maria Jabar stigla je u Australiju kao izbjeglica 2009., nakon trogodišnjeg boravka u tada još mirnoj Siriji. Danas radi na recepciji Navitasova centra u Liverpoolu, pomaže korisnicima centra. Moj san se ispunio. Imam dobar posao, ovo je sigurno mjesto za život. Riječ je o velikoj šansi za moju obitelj, moje dijete. Velika hvala Australiji što nas je primila, kaže Maria. 

Oko 90 posto onih koji dobiju humanitarnu vizu već ima rodbinu ili prijatelje u Australiji, vlasti se trude smjestiti ih što bliže jedne drugima. Veće skupine istih etničkih zajednica po mogućnosti na istoj lokaciji. Do kraja sljedeće godine diljem kontinenta u čak 70 gradskih središta, gdje će pronaći svoj dom, pridošlice će prolaziti i programe prilagodbe. Volonteri, uz ostalo, pomažu imigrantima da nauče engleski. Drugi izazov jest naučiti ih kako ovdje izgleda svakodnevica. Kako funkcionira sustav javnoga prijevoza ili zdravstveni sustav, kako se naručiti kod doktora, navodi Lisa Accadia, volonterka u AMESU Australia.

U prva tri dana od dolaska u Australiju imigranti se registriraju u bazu podataka, na osnovi čega poslije dobivaju socijalnu pomoć. Otvore bankovni račun i dobiju porezni broj, bez kojega ne mogu zasnovati radni odnos. Uđu u bazu korisnika javnog zdravstva. Dobiju pomoć oko smještaja, upišu djecu u školu, sebe u program besplatnog učenja engleskoga za odrasle. Sve dok ne nađu posao, država ih financijski pomaže (imaju i besplatne zdravstvene usluge). Kako bi se što bezbolnije uklopili u novu sredinu, savjetnici s obiteljima u prosjeku rade između šest i dvanaest mjeseci. Puno je onih koji žele dati dio svoga srca drugima, žele pomoći. Mnogo je volontera koji su i sami bili imigranti ili izbjeglice. Pomaganjem došljacima žele vratiti dug zajednici, ističe Lisa.

Jedan od njih je i Iračanin Nasir. U Australiju je stigao 2009. sa ženom i djetetom, ženina obitelj već je bila ovdje. Nije bilo lako, Bagdad je zamijenio Melbourneom u 49. godini. Smatra da će mu volontiranje za druge izbjeglice otvoriti vrata na ovdašnjem tržištu rada. Napominje kako je bitno da se angažiraju ljudi iz podneblja iz kojega stiže sve više izbjeglica na kontinent. Raznolika radna snaga i volonteri iz tih zemalja imaju uvid u ono što su ti ljudi prošli. Govore isti jezik. Imaju iste navike i kulturu. Mogu pomoći, objašnjava Nasir Ajmaya, volonter u AMESU Australia.

Victoria je najmultikulturalnija australska država, u njoj završi trećina ukupnog broja izbjeglica i imigranata koje Australija godišnje primi. Ovdje, primjerice, nemaju sluha za smanjenje financiranja besplatne pravne pomoći za izbjeglice, potez središnjih vlasti u Canberri koji zrcali utjecaj krajnje desnice na domaću političku arenu. Za razdoblje od 2016. do 2020. država je za pružanje svih vrsta usluga useljenicima izdvojila oko 600 milijuna američkih dolara.

Plaćeni smo po satu koji pohađa polaznik. Što god naši polaznici iskoriste, za to smo plaćeni. Ako su bolesni i nisu ovdje, onda za to ne dobivamo novac, kaže Irina Druženko, upraviteljica Navitasova centra u Liverpoolu. Jedna od posebnosti našega programa jest i ta da osiguravamo skrb za djecu onih koji žele pohađati nastavu. Dok slušaju predavanja, njihova su djeca zbrinuta, dodaje Michael Fox.

Crtež u Navitasovu centru nastao u povodu dana kojim Australci svakog ožujka, kada i UN slavi Dan iskorjenjivanja rasne diskriminacije, obilježavaju svoju kulturnu raznolikost. Uključivost. Dijeljenje zajedničkih vrijednosti. I osjećaj pripadanja svih onih koji se smatraju Australcima, a Australiju svojim domom. Svojim radom želim australskoj državi vratiti novac koji je uložila u mene. Radit ću naporno i na taj način zahvaliti na pomoći, ističe Maysaa al-Saberi. 

Od Drugoga svjetskog rata do danas Australija je prihvatila više od 900 tisuća izbjeglica! Na toj je snazi najbrže rastao Melbourne, koji sada ima 4 400 000 stanovnika, samo 400 tisuća manje od Sydneya. Za tri desetljeća, kažu demografi, Melbourne bi mogao skoro udvostručiti broj stanovnika. Velik dio tog rasta ostvarit će se u postojećim imigrantskim predgrađima. Jedno je sigurno - one koji svoju sreću potraže na drugom kraju svijeta legalno čeka uređen sustav i velika šansa za ostvarenje australskog sna.