23. svibnja 1971. - Poginuo Josip Pupačić

„Kad sam bio tri moja brata i ja, kad sam bio četvorica nas. Imao sam glas kao vjetar, ruke kao hridine, srce kao viganj.“

I prije pogibije u avionskoj nesreći 23. svibnja 1971. u kojoj su mu poginule supruga i kći, ovim je stihovima čežnje, patnje i podsjećanja na djetinjstvo, veliki hrvatski pjesnik Josip Pupačić iznio tragiku vlastita života nakon smrti svoje troje braće.

I neposredno prije nego li će poginuti u 43. godini, uobličio je lirsku slutnju vlastita kraja u pjesmi „Moj križ svejedno gori“ koja će biti objavljena posthumno: „Evo me, moj svijete, na raskrižju i tvom i mom. Oprostimo se. Ti plačeš. Moj križ svejedno gori. Udaljuješ se bez pozdrava, bez riječi, bez Boga. I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi…“

Hrvatski pjesnik poznat i kao urednik glasovitog književnog časopisa "Krugovi", rodio se 1928. u mjestu Slime pokraj Omiša ili kako je sam nerijetko navodio: „ U bilu selu Slimenu kraj one bistre Cetine“. Pupačićev će se rukopis gotovo u cijelosti naslanjati na taj naglašeno emotivni ton vezanosti uz zavičajni krajolik, djetinjstvo, emotivne i obiteljske odnose. Modernističko iscrtavanje folklornih motiva preuzimao je od Lorce, a grafičkoj se ornamentici djela, okrenuo po uzoru na Antuna Branka Šimića.

Završio je klasičnu gimnaziju u Splitu, potom studirao književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, na kojemu neko vrijeme radi i kao asistent pri Katedri za stariju hrvatsku književnost. Predavat će poslije u Lyonu i Londonu. Sa Šoljanom i Mihalićem objavio je "Antologiju hrvatske poezije 20. stoljeća". Priznanje kritike i čitatelja stječe zbirkama "Cvijet izvan sebe", "Ustoličenje" te posebice zbirkom "Moj križ sve jedno gori". Upravo ona sadrži pjesmu "More", ključnu kariku njegova lirska kanona: „I gledam more gdje se k meni penje, i slušam more dobro jutro veli i ono sluša mene i ja mu šapćem“.