Zlatko Bourek umro u Zagrebu u 89. godini

Akademik Zlatko Bourek, istaknuti hrvatski slikar, kipar, kostimograf, scenograf, režiser, autor crtanih i igranih filmova, umro je u petak u Zagrebu, u 89. godini, izvijestila je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.

Smrću akademika Zlatka Boureka Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti izgubila je jednog od svojih najuglednijih članova, a Hrvatska jednog od svojih najvećih, najsvestranijih i najoriginalnijih umjetnika koji je otvorio novo poglavlje modernog hrvatskog likovnog, kazališnog i filmskog stvaranja,  izjavio je predsjednik HAZU akademik Zvonko Kusić.

Po njegovim riječima, pamtit će se njegova likovna i intelektualna mnogostranost i marljivost kojom se nesebično davao likovnoj, kazališnoj i filmskoj umjetnosti, kao i njegov vedar i razigran duh.

Iako je bio umjetnik svjetskog glasa, cijelog života bio je privržen rodnoj Slavoniji, ponosan na njenu kulturu i tradiciju iz koje je crpio nadahnuće za svoja djela kojima je obogatio hrvatsku kulturu,  istaknuo je Kusić. 

Akademik Bourek pripada među nacionalne velikane koji su zadužili hrvatsku likovnu, kazališnu i filmsku umjetnost, hrvatsku kulturu, Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti i hrvatski narod,  napomenuo je Kusić.





Zlatko Bourek rodio se 4. rujna 1929. u Požegi, a djetinjstvo je proveo u Osijeku gdje je završio osnovnu i srednju školu.

Od 1943. do 1945. sudjelovao je u Antifašističkoj borbi, a deset godina nakon rata diplomirao kiparstvo i slikarstvo na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Zagrebu, kod prof. Koste Angelija Radovanija.

Još za vrijeme studija s grupom istomišljenika osnovao je Zagrebačku školu crtanog filma koja je unijela novi koncept u nastanak animiranih filmova i stekla svjetski ugled.

Grafičke radove izlaže od 1959., slike od 1963. i one već tada imaju glavne značajke njegova likovnog stvaralaštva: groteskni humor s nadrealističkim elementima povezanim s folklornim sastavnicama.

In memoriam Zlatko Bourek - Suvremenici: Zlatko Bourek - HRT3 u 20.35

Bio je scenograf svjetski poznate serije animiranih filmova "Profesor Baltazar" realizirane od 1967. do 1978. u kojoj je, po uzoru na Rijeku, likovno osmislio mjesto radnje Baltazar-grad.

Crtanim filmom počeo se baviti kao crtač podloga i svoj prvi uspjeh postigao filmom "Cowboy Jimmy" (1957.), a zatim slijede filmovi "Happy End" (1958.) "Inspektor se vraća kući" i "Kod fotografa" (1959.).

Od 1960. radio je crtane filmove po vlastitim scenarijima, među kojima se izdvajaju "Kovačev šegrt", "I videl sem daljine meglene i kalne", "Bećarac", "Kapetan Arbanas Marko", "Mačka", "Školovanje" i "Ručak". Kao režiser i scenarist snimio je tri igrana filma, "Cirkus Rex", "Crvenkapica", "Ventrilokvist".

Od 1971. surađivao je kao scenograf i kostimograf s uglednim kazalištima u Njemačkoj, a od 1988. bio je stalni član kazališta Hans Wurst Nachfahren u Berlinu.

Na Dubrovačkim ljetnim igrama 1977. je režirao lutkarsku farsu "Orlando maleroso" autora Saliha Isaaca, čime je započeo obnovu lutkarskog scenskog izraza u Hrvatskoj, a velik je uspjeh ostvario 1982. s lutkarskom predstavom "Hamlet" Teatra &TD.

Među posljednjim njegovim ostvarenjima ističe se režija, kostimografija i scenografija za predstavu "Kralj Ubu" Alfreda Jarryja na 51. splitskom ljetu 2005., dok je 2010. u Zagrebačkom kazalištu lutaka postavio lutkarsku predstavu za odrasle "Jedini neuspjeh Adolfa H" Georgea Taboria za koju je radio scenarij, režiju i nacrt za lutke.

Prije tri godine s Pavlom Štalterom je režirao animirani kratkometražni film "Wiener Blut", njegovo sjećanje na početak Drugog svjetskog rata, nadahhnuto slikama Georga Grosza i Otta Dixa.

Na Savskom nasipu u Zagrebu 2016. je postavio skulpturu "Međaš protiv uroka i poplave".

Bourek je samostalno izlagao u Duisburgu, New Yorku, Dubrovniku, Varaždinu, Osijeku i Zagrebu, a sudjelovao je i na nizu skupnih izložbi diljem svijeta.

Dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo.

Na usluzi HRTi pogledajte emisiju iz ciklusa Mentalni sklop / mentor - sljedbenik u kojoj je Zlatko Bourek bio mentor sljedbeniku Dubravku Matakoviću.