Zašto se Kožarić tako žurio?

Jednog dana 1956. godine Ivan Kožarić trčao je s obale Save u svoj atelje; žurio se zabilježiti doživljaj čovjeka pod tušem kojeg je tamo vidio, kratak trenutak ravnoteže ljudskog tijela na jednoj nozi – tako je nastala njegov glasoviti rad 'Figura (kupač pod tušem)'.

Skulptura nastala u jednom dahu složeno je isprepletanje pune forme i praznoga prostora, dinamična petlja bez početka i kraja koja sugerira neprekidan pokret.

Postavljena prvi puta u javnom prostoru 1981. godine, "Figura (kupač pod tušem)", jedno od najvrednijih djela naše umjetnosti druge polovice 20. stoljeća, ni do danas nije našla svoje pravo mjesto.

Pogledajte priču o tom Kožarićevu radu emitiranu u ciklusu Jedno djelo, koji možete pratiti ponedjeljkom na HRT3 te na usluzi HRTi:






Jedno djelo
Ivan Kožarić: Figura (Kupač pod tušem), 1956.
Tekst: Radmila Iva Janković

U Atelijeru Kožarić, toj nepresušnoj riznici oblika i tragova nepredvidljivih gesti umjetnika koji je svoje stvaralaštvo odbijao svesti pod zajednički nazivnik nekog prepoznatljivog, bilo figurativnog, bilo apstraktnog izraza, nalazi se i prvi sadreni model skulpture Figura, Kupač pod tušem.

Samo dvije godine nakon što je, intuitivno tragajući za stanjem ravnoteže jednog slobodnog oblika, nastala njegova prva posve apstraktna skulptura Osjećaj prostora, Kožarić se ponovno, u težnji za nečim njemu mnogo važnijim od stila, vraća figuraciji i 1956. nastaje novo remek-djelo. 

Za razliku od pojedinih Kožarićevih skulptura koje su stvarane kao rezultat misaonih i oblikovnih procesa, mnoge su nastajale  brzo, kao neposredan izraz neke kratke ali snažne impresije.  „Tako sam jednom“, svjedoči umjetnik u televizijskom intervjuu, „trčao sa Save u atelje, da bih to što sam doživio što vjernije napravio. Tog Kupača pod tušem, napravio sam u jednom dahu.“ 

Jedan kratki trenutak postignute ravnoteže tijela čovjeka koji se tušira stojeći na jednoj nozi, dok drugu nogu pridržava rukama, kako bi, vjerojatno,  stopalo oprao od zaostalog riječnog mulja, u kiparevu pogledu postaje doživljaj koji se požurio prenijeti u kiparsku formu.

Poput Stabla, crteža tušem iz istog razdoblja, također stvorena u jednom dahu, okomice debla i zaobljenih  isprepletenih linija koje sugeriraju krošnju, i Kupač je čvrsto uzemljen u  uspravnoj vertikali desne noge i malo svinutog torza, dok je s prednje strane, zahvaljujući podignutom koljenu i rukama koje se spajaju u jednoj točki i tvore ovalnu liniju, istodobno i dinamično pokrenut.

Doista, promatramo li tu skulpturu s bilo koje strane,  uvjerit ćemo se da je složeno ispreplitanje punine forme i praznine prostora ostvareno bez ijedne cezure.  Finoća tih okretnih, izvinutih linija  u prostornom kontinuitetu sugeriraju napetu statiku postignute  ravnoteže, ali istodobno i živost pokreta. 

Već za prvog posjeta Parizu, 1954., Kožarić se izbliza upoznaje sa svojim uzorima iz studentskih dana,  majstorima oblikovanja  ljudske figure: Arstideom Maillolom, Augustom Rodinom, a kasnije i s progresivnim  američkim kiparom Henrijem Mooreom čiju je izložbu 1955. imao prigodu vidjeti i u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu.

Figura Kupača, koju je  na jednoj skupnoj izložbi u Dubrovniku 1957. zapazio  tada vrlo utjecajan francuski likovni  kritičar Jacques Lasseigne, Kožarića će ponovno vratiti u Pariz i otvoriti mu nove mogućnosti, koje umjetnik nije posve prihvatio nastojeći ostati vjeran svojoj radoznaloj i neposlušnoj naravi radije nego komercijalnim zahtjevima galerija.  

“Kupač” je danas jedna od četiriju Kožarićevih skulptura postavljenih u javnom prostoru grada Zagreba. Kao kipar koji se u mladim danima nije želio udvarati tadašnjim kriterijima  likovne kritike, a još manje ukusu publike, često nije imao dovoljno sredstava da svoje skulpture realizira u velikim dimenzijama, kako ih je prvotno zamislio.

Trebalo je proći više od dvadeset godina nakon što je nastao prvi model, da bi 1981., Kupač u povodu sekcije „Prijedlog“ 16. Zagrebačkog salona, napokon osvanuo izliven u bronci, u velikim dimenzijama.

Iako je za trajanja Salona trebao biti postavljen u Galeriji moderne umjetnosti, unatoč intimističkom sadržaju, ili možda baš zbog toga, skulptura je prema Kožarićevoj prvotnoj želji izložena u javnom prostoru, ali ne ispred poslovne zgrade INE koja se nekada nalazila u Aveniji Vukovar, kako je zabilježeno u Prijedlozima zagrebačkog salona, nego na Zrinjevcu, gdje se nakratko, u raslinju parka, vrlo dobro uklopila.

Nakon desetak godina provedenih u depou, krajem 1980-tih ponovno je potaknuto njezino postavljanje u javnom prostoru, taj put, usred fontane Manduševca, na glavnom zagrebačkom trgu, no ta ideja, kao ni ona iduća, da bude postavljena u središte fontane koju je pokraj Meštrovićeva paviljona projektirao arhitekt Juraj Planić, nije ostvarena.  

Savski Kupač iz depoa je napokon ponovno izvađen 1999. godine i postavljen na usku travnatu površinu u Novom Zagrebu ispred nove Inine zgrade. Ondje je i danas, unatoč tome što je na tome mjestu, posve nezasluženo, ostao nezamjetljiv i pomalo osamljen.