18. svibnja 1848 - Novi izborni zakon

Kroz burna stoljeća hrvatske povijesti, Hrvatski sabor sazivao se samo kada je trebao raspraviti o iznimno važnim pitanjima, kao što su izbor novog vladara i uvođenje novog službenog jezika, ili pak radi dogovora o odnosima prema Austriji i Ugarskoj.

Zbog turskih osvajanja, teritorijalnog smanjenja Hrvatske i selidbe plemstva u Slavoniju, u 16. stoljeću dva su se sabora, hrvatski i slavonski, stopila u jedan hrvatsko-dalmatinsko-slavonski sabor, kojemu je predsjedao ban ili njegov zamjenik – zagrebački biskup. Prelate i velikaše ban je pozivao posebnim pozivnicama, dok se niže plemstvo pozivalo po županijama.

Tek je Josip Jelačić 1848. raspisao izbore za prvi zastupnički Hrvatski sabor, u kojemu su prvi put izborno pravo dobili intelektualci, činovnici te građani s nepokretnom imovinom i seoski glavari. Novi izborni zakon, uveden 18. svibnja 1848., oktroirala je Banska konferencija, i bio je djelo Ivana Mažuranića, poslije hrvatskog bana.

Njime je dio naroda napokon dobio politička prava jer je uz viriliste, od kralja imenovanih članova sabora po rodu ili položaju, svaka županija trebala od svakoga kotara ili distrikta poslati po jednog zastupnika na Sabor. U svakoj su se općini birala jedan ili dva izbornika, dok su seoske zastupnike izabirali stalni stanovnici koji su posjedovali nekretnine. Na temelju toga izbornog reda u Hrvatskoj su tri puta provedeni izbori: 1848., 1861. i 1865. Prvi narodni sabor u povijesti Hrvatske 1848. izrazio je želju da Monarhija bude ustavna država sa svim građanskim slobodama, federativno uređena poput savezne Švicarske, s nezavisnim narodnim vladama i središnjim parlamentom u Beču. Novi izborni zakon bitno je pridonio demokratizaciji Hrvatske.