Književna preporuka: zlobna bajka za odrasle ili šokantna proza

Književna kritičarka Jagna Pogačnik izdvojila je ovaj tjedan knjige „Pomoćni majordom Malković“ Patricka deWitta i „Bapske priče“ Đurđice Stuhlreiter.

Patrick deWitt, „Pomoćni majordom Malković“, Fraktura

Patrick deWitt rođen je 1975. godine u kanadskoj provinciji Britanska Kolumbija. Romanom „Braća Sisters“ (2011., hrvatsko izdanje 2013.) osvaja svjetsku slavu te prestižna književna priznanja, između ostalog ulazi u uži izbor za nagradu Man Booker. Živi u Portlandu u Oregonu.

Lucijan Malković siromašni je momak iz pitoresknog sela Bury i kompulzivni lažljivac. Kad nakon očeve smrti dobije posao pomoćnog majordoma u udaljenom gotičkom dvorcu Von Aux i svojoj bivšoj djevojci ispriča bajku o bogatstvu i krasoti koji ga tamo čekaju, postaje predmetom poruge.

Nejasni europski prostor radnje sastavljen je od bajkovitih arhetipova sela, šume i dvorca. Već sam put do surovog istočnog planinskog lanca obilježen je nadrealnim susretom s parom vještih džepara, a stigavši na odredište, Lucijan zamalo strada u lokalnom ratnom sukobu. Promatra lokalni rat teleskopom, ali tko se bori za koga i zašto ostaje tajna, jer je ovo Stara Europa, gdje se prepuštaju beznačajnim bitkama.

Kad konačno uspije ući u dvorac, ondje ga dočeka pomalo jezoviti majordom gospodin Oldeglough. Ondje treba brinuti o tajanstvenom barunu koji noći provodi hodajući po dvorcu i pišući pisma ženi od koje je odvojen.

Sretan što je napokon na sigurnome, Lucijan i ne sluti da tek tada počinje prava avantura koja će ga dovesti na rub Jako velike rupe u koju, dakako, netko mora pasti i praćenje brojnih intriga i čudnih događaja.

Lucijan je naivan, ali vrlo simpatičan lik koji se sprijateljuje i zaljubljuje, a njegov je lik smješten u spoj crne komedije, pustolovnoga gotičkog ljubavnog romana i bajke u kojoj ima prostora za moderne, odrasle komplikacije.

Roman je napet i duhovit, a osjećaju se utjecaji Tolkiena, Stokera i Conana Doylea. Kritika kaže kako je riječ o pomaknutom remek-djelu, knjizi koja poziva na razmišljanje. Pametna je to i zabavna priča o čežnji, ljubavi, ludilu i radosti.

Uz elemente narodne priče i gotičke književnosti, roman se istovremeno roman čita kao alegorija; kritika, naime, zapaža kako de Witt igra na terenu braće Grimm, ali ga promatra kroz optiku Monthyja Pythona. Može se reći da se radi o pomalo zlobnoj bajki za odrasle.

Đurđica Stuhlreiter, „Bapske priče“, Disput

Đurđica Stuhlreiter, profesorica hrvatskog i magistrica defektologije i logopedije, inače je spisateljica za djecu i mlade i dobitnica nagrada "Mato Lovrak" i "Ante Gardaš". Transfer u književnost za odrasle prilično je šokantan, kao i tematika kojom se bavi.

Iza naslova ove knjige, koji asocira na ležerna govorkanja, tračanja, priče u kojima se odavno, od jednog do drugog govornika, izgubila početna istina, smjestio se jedan od trenutno najšokantnijih romana suvremene proze, za čije čitanje, doista, između ostalog treba imati dobre živce.

Odabir takve poetike nije slučajan i ima svoju jasnu funkciju -  dodatno zaoštriti teme obiteljskog nasilja, traume, ženske podređenosti, opterećenosti obiteljskim obrascima ponašanja i njihove transformacije u neke druge patologije.

Roman započinje trenutkom kada godinama ponižavana i maltretirana žena braneći se zabija nož u svoga tiranskog muža, što asocira na početak, primjerice, žanrovskog romana trilersko-kriminalističkog tipa, ali priča se razvija u posve drugom smjeru.

Podijeljen na tri dijela od kojih je svaki prepušten ženskom glasu jedne od triju žena povezanih relacijom majka-kćer-unuka, roman skalpelski precizno, retrospektivno razotkriva odnose unutar obitelji, one koji se odvijaju iza pomno navučenih zavjesa, u pozadini 'normalnog' građanskog života.

Razni oblici zlostavljanja prikazani su naturalistički i postaju namjerno zaoštravanje u smjeru groteske kojoj nije nakana samo ispripovijedati priču, nego prije svega provocirati i upozoriti.

Katalog užasa započinje s majkom Ljerkom, koja je godinama žrtva tiranije supruga Marka, nastavlja pričom kćeri Ljubice obilježenom patologijom odrastanja koja je emotivno sposobna iskazivati ljubav jedino prema kućnom ljubimcu, te završava unukom Ljiljanom posrnulom tinejdžerica bez kompasa, koja je sklona razaranju i sebe i drugih.

Jasna je nakana da se na taj način prikaže prenošenje traume i njezinih posljedica s generacije na generaciju. Brutalnost u opisivanju prizora iz obiteljskog života postaje namjerno pretjerana - stilska je to figura kojom je izražen krik protiv modela u kojem se gube sva prava, dostojanstvo i mogućnost normalnog života pojedinca.