Priče su svuda oko nas

Priče možete čuti ako dobro osluhnete oko sebe i širom otvorenih očiju i srca promotrite svijet. Upravo to čine pripovjedači priča kojima je misija dijeliti ih s nama kako se ne bi pogubile u zaboravu. Na prvom međunarodnom festivalu pripovijedanja Storing upoznali smo neke od njih.

Opsežnu reportažu s festivala poslušajte u snimci emisije Slobodni stil (HR1, utorkom, 16,05h) u Slušaonici Hrvatskoga radija, a u nastavku pročitajte što su nam ispričali profesionalni pripovjedači:
Slobodni stil - Storing
Martin Manasse zagrebačkim ljubiteljima priča poznat je i drag gost. Prije 25 godina zaljubio se u umijeće pripovijedanja i sada ga zanosno prenosi na gledatelje, ali i mlađe generacije pripovijedača.

Ja sam pripovjedač priča, ali i ambasador pripovijedanja. To znači da radim štogod mogu kako bi pripovijedanje bilo što vidljivije i voljeno. Tada sam sretan,  kaže Manasse.

Martin Manasse član je Fest-a, krovne organizacije koja okuplja ugledne europske pripovjedače i koja je u članstvo uključila i našu udrugu Laboratorij zabave koja je prvi put u našu zemlju pozvala europske majstore pripovijedanja – profesionalne „storytellere“.

Kad pozoveš pripovjedača, pozvao si umjetnika, kao što je pijanist, glumac ili plesač. Pripovjedači moraju raditi profesionalno, za plaću jer se u suprotnom obezvređuje pripovijedanje. U životu sam ulagao silnu energiju kako bi se u tom svjetlu prepoznali pripovjedači, kako bi se za svoj rad i trud solidno platili,  ističe Manasse.
Danas mladim pripovjedačima želi pomoći da razviju svoje projekte, da si osiguraju prostor u kojemu mogu raditi i biti za to plaćeni,  dodaje Manasse i nastavlja: Kad to napravim, vraćam se u Englesku, u svoj vrt i bit ću sretan.

U svojoj riznici Martin ima mnogo priča – važan mu je njihov ritam i sadržaj. Nikada ih ne zapisuje jer kad ih čuje i zavoli, one zauvijek ostaju zapisane u njegovom srcu:  Kad pripovijedam, volim svoju priču, volim svoju publiku i sve ih pokušava obgrliti s ljubavlju. I onda sve izgleda prekrasno,  priznaje naš sugovornik.

Dvije su mi stvari važne: jedna je da priča mora biti ispričana, a druga da mora biti ispričana s ljubavlju,  upozorava Manasse koji voli pričati narodne priče, priče o čudima, priče koje postavljaju pitanja, poput zagonetki,  kaže Manasse.

Čudo koje priča u sebi sadrži i pitanja koja postavlja privlači i Trojicu trubadura – Torgrima Melluma Stenea iz Norveške, Markusa Lukkonena iz Finske te Toma Van Outryvea iz Belgije koji povremeno nastupaju zajedno, a ponekad odvojeno – kao što su pokazali i na prvom međunarodnom Storing festivalu u Zagrebu. Sve su priče na svijetu, tvrde, univerzalne.

Postoji ista baza – odgovori na pitanja kao što su: Što je žena, što je muškarac, zašto živimo, što je dobro, a što loše. Pitanja i odgovori su isti, no priče se razlikuju u nijansama, obojane su zemljom iz koje dolaziš. Naše se priče događaju u finskim šumama i obojane su finskom melankolijom, dok hrvatske priče sigurno imaju drukčije boje i pejzaž, vjerojatno i drukčiji humor,  kaže Markus Lukkonen.

U Belgiji, napominje Tom Van Outryve, ne postoje mitovi kao što je primjerice finski ep Kalevala ili norveška edda – postoje samo legende. U Belgiji nema mnogo mitova jer smo uvijek bili pod tuđom vlašću i utjecaju drugih kultura, a Kelti nisu ostavili pisani, već samo usmeni trag koji se vremenom zaboravio. U nordijskim legendama postoji više trolova, a u našim mitovima uglavnom ima patuljaka. No postoje i sličnosti, kao i u svim pričama,  a to je poruka – ako činiš dobro, dobro će ti se i vratiti,  kaže Van Outryve.

Osim legendi i mitova, često pripovijedaju i priče iz vlastitog života - Markusu Lukkonenu su uglavnom natopljena ljubavlju: Uvijek je to o ljubavi – tužnoj ljubavi. Ja sam iz Finske, što znači da sam melankolična duša. Moje priče govore o melankoličnoj ljubavi, ali uz dozu crnog humora. Kad sam počeo pripovijedati, pripovijedao sam narodne priče, a zatim sam sve više pripovijedao svoja osobna iskustva – što mi se događalo u životu, preoblikovao sam u priču za pozornicu,  komentira Lukkonen.

Po tome pripovijedanje ima sličnosti sa stand up komedijom – u Finskoj izvođači nastupaju po istim pozornicama, za istu publiku, no razlikuju se u ritmu pripovijedanja i u humoru – u stand up komediji,  objašnjava Markus i nastavlja: Moraš nasmijati publiku. Pripovjedač može, ali i ne mora biti duhovit, a publiku može čak i rasplakati jer je pripovijedanje vrlo emocionalno.
Ono se s godinama i iskustvom, napominje Torgrim Mellum Stene, mijenja: Razvija se u fazama. Jedno sam vrijeme bio vrlo poetičan i liričan, nisam uopće bio duhovit. Odjednom sam otkrio humor i počeo sam se njime obilato koristiti. Stil mi se neprestano razvija i ovisi o pričama. Neke su jednostavnije i lakše, druge su složenije i dublje, kroz pripovijedanje neprestano istražujemo i prenosimo čudo.

Glavno mi je da me priča pokrene, da budem povezan s njom, da znam što želim ispričati i podijeliti. Ono što me pokreće ima stanovitu lakoću i humor, ali nas također duboko povezuje s nečim univerzalnim. Volim priče koje dolaze iz naroda, ali koje mi govore nešto osobno. Iz svih njih pokušavam izvući ono najbolje. Tako i zajedno biramo one priče s kojima smo na nekoj razini povezani, 
zaključuje Stene.

Torgrim Mellum Stenea i Markus Lukkonen studirali su na kazališnim akademijama, Torgrim glumu, Markus primjenjenu kazališnu pedagogiju – na fakultetu su učili kako pripovijedati, a zahvaljujući poznanstvu s europskim pripovjedačima,  i sami su se time počeli profesionalno baviti.

Tom Van Outryve imao je drukčiji put: Igrao sam u jednoj maloj kazališnoj predstavi i redatelj me pitao živim li u Gentu. Kad sam mu potvrdno odgovorio, pozvao me u storytelling klub gdje sam upoznao mnoge pripovjedače i otkrio što pripovijedanje zapravo jest. Tada sam shvatio da se ja time već godinama bavim jer sam po mnogim dječjim kampovima pripovijedao priče, zatim sam bio turistički vodič u Bruxellesu gdje sam turistima, osim šturih informacija, pripovijedao priče. Tako sam naposljetku postao profesionalni pripovjedač. Počeo sam dosta putovati po Belgiji i Nizozemskoj gdje za pripovjedače postoje mnoge mogućnosti, posebice jer pripovjedam na engleskom, francuskom i nizozemskom,  kaže Van Outryve.

Torgrim Mellum Stenea i Markus Lukkonen upoznali su se godine 2013. u Berlinu u istraživačkom centru za mlade pripovjedače zahvaljujući kojemu danas zajedno nastupaju, a uskoro im se pridružio i Tom van Outryve: Provodio sam odmor u Norveškoj na jednom brodu. Susreo sam ih jedan dan i pitao što mi preporučuju da posjetim u unutrašnjosti zemlje. A oni su me pozvali da im se pridružim. Rekli su mi: „Ti imaš kamion, mi imamo ideje i znamo mjesta koja moraš posjetiti!“ Tako smo krenuli zajedno stvarati,  prisjeća se van Outryve.

Život profesionalnog pripovjedača priča na četiri je kotača – stalno su na putu. Putuju od festivala do festivala, od kluba do kluba. Pripovijedaju djeci i odraslima,  objašnjava Markus Lukkonen:  Moram putovati. U Finskoj postoji storytelling scena, ali Europa je veća od Finske. Ne radim to samo zbog novca, nego i zbog nadahnuća. Osjećam da moram putovati kako bi se nadahnuo novim idejama i pričama. Vrlo rano sam počeo putovati po različitim događajima vezanim za pripovijedanje, a trenutačno izvodim više u inozemstvu nego u Finskoj i to na engleskom i finskom, a ponekad i na švedskom.

U Belgiji samo nekoliko ljudi može živjeti samo od pripovijedanja, među njima je i Tom van Outryve, a u Norveškoj pripovijedanje priča cvate. Pripovijedanje, kaže Torgrim Mellum Stene, postaje sve više prihvaćeno.

Imamo i story slam koji je vrlo popularan, posebice među mladima koji pripovijedaju  priče od 7 – 10 minuta i natječu se tko će biti najbolji. Za vrijeme slamova kafići su zaista krcati. To se sada u Norveškoj često događa,  priča Stene.

Torgrim Mellum Stene pripovijeda mitove, legende, narodne priče, priče iz književnosti i vlastitog života – poput Martina Manassea ne zapisuje ih, nego ih pamti u tijelu i svaki put je drukčija. Martin Manasse slaže se s time da je svaki put kad izvodi neku priču ona drukčija, nova, svježa i živa – upravo ju je zato uzbudljivo pripovijedati.

Julie Neale napominje, pak, da priča mora biti živa i živjeti s publikom i nastavlja: Možeš imati priču koju si prije pripovijedao, no ako ti neko dijete iz publike ponudi neki novi miris ili prostor, tvoja će priča dobiti novu kvalitetu. Djeca, za razliku od odraslih,  neprestano nude svoje asocijacije zahvaljujući kojima priča može otići drugom stazom jer je ona živa, nije fiksirana,  kaže Neale.

Julie Neale obožava riznicu Grimmovih bajki, nekoć ih kao učiteljica pripovijedala djeci u školi,  a sada svoja znanja o umijeću pripovijedanja prenosi učiteljima na fakultetu. To je snažan put da zainteresirate djecu i prenesete im poruku. To je način na koji bi se trebalo educirati. Djeca trebaju ući u taj prostor i otvoriti maštu koja im se više nigdje tako ne nudi. U priči je sve tu za njih, sami ne rade mnogo,  zaključuje Neale.

U britanskim vrtićima, kao i u našim,  mnogo se pripovijeda, no u školama se s time, na žalost prestaje. To je nešto što stvarno moramo pogurati jer pripovijedanje bi se moglo nastaviti i u osnovnoj i u srednjoj školi,  upozorava Neale.

S time se slaže i Rose Croft koja se, radeći na školi, uvjerila koliko pripovijedanje može obogaćivati znanje: Priče su vrlo korisne jer možeš pomoću njih proslijediti poruke koje će zauvijek zapamtiti. Osim toga, putem priča jačamo im samopouzdanje, potičemo timski rad što sve pomaže u ostvarenju cjelovite osobe. Na žalost, kurikul u britanskim školama to baš ne dozvoljava,  ističe Croft.

Julie Neal je, pak, ustvrdila da sve više škola s vremena na vrijeme zapošljava pripovjedače, koji obrađuju pojedine teme iz povijesti ili geografije, ali dolaze samo jedanput mjesečno.

Julie Neal uvjerena je da svatko može pripovijedati – za to nije potreban talent, nego ljubav: Mislim da moraš imati strast za to i moraš voljeti pripovijedati priče, moraš biti otvoren. No, svi imaju potencijal postati pripovjedačima priče. Priroda nam mnogo toga govori, samo je trebamo znati slušati, trebamo osluškivati što govori zemlja jer priča dolazi tebi. To je poput šaputanja. Na žalost često smo prezaposleni pa nemamo vremena osluškivati. Ali kad bismo se prošetali gradom, pogledali ime neke ulice i kad bismo bili dovoljno znatiželjni da se pitamo tko je to i otkuda dolazi, možda bismo otkrili da je nekoć na tom mjestu postojala industrija u kojoj su ljudi nešto izrađivali. Tko su bili ti ljudi? Kako su živjeli? Gdje su živjeli? Ta pitanja, znatiželja i otvorenost prema okolini su važni kako biste shvatili da su priče posvuda,  kaže Julie Neal.

Bez priča, svijet je  nezamisliv – podjednako nekoć, kao i danas, napominje Rose Croft: Pripovijedanje je uistinu stara umjetnost, a u isto je vrijeme vrlo suvremena jer sve što radimo ima veze s pričom. Pogledajte samo reklame – u toj se industriji stvaraju priče koje ljude privlače. Većina priča govori o temeljnim našim željama i potrebama i divno je to što postoje tisuće i tisuće različitih priča, a one sve ispunjavaju istu potrebu,  tvrdi Croft.

Rose Croft osjeća da je na početku svojeg storytelling putovanja – upija znanja, skuplja iskustva i sada želi prenijeti publici priče koje voli. U tome joj je najvažnija komunikacija između pripovjedača, publike, ali i same priče.

Najvažnije je, napominje Julie Neal, iskustvo. Što više pripovijedaš, sve si bolji. S time se slaže i Rose Croft: Što više pripovijedaš, otkrivaš detalje u priči, ono što nisi zamijetio. Možda te netko bude pitao kako je mirisala kuća –  o tome nisi prije razmišljao, no odjednom tvoja priča dobiva novi sloj, to je novo u priči.

Julie Neal predaje umijeće pripovijedanja – i evo koju su tajne tog zanata: Tajna je u tome da stvarno moraš voljeti priču koju pripovijedaš, moraš je vidjeti, zamisliti je u slikama. Moraš ući u priču, šetati njezinim pejzažima i vjerovati -  tada riječi dolaze prirodno. Budeš li mislio na to što slijedi, možeš se zbuniti jer to znači da nisi prisutan u priči, da joj ne vjeruješ. Često mi se znalo dogoditi da sam završila priču i pomislila na to koliko sam stvari zaboravila reći, a opet je sve ispalo dobro,  otkriva Neal.

Norvežanin Torgrim Mellum Stene napominje da dobar pripovjedač mora imati sposobnost biti prisutan u trenutku, reagirati na okolinu i prilagoditi joj se, prenijeti unutrašnji život priče, zadržati osjećaj čuda i čuđenja, tražiti savršenu ravnotežu između fleksibilnosti i zadanosti i neprestano se dovoditi pred nove izazove.

Markus Lukkonen tvrdi, pak, da se tu radi i o povezanosti sa sobom, s publikom i s pričom. Prvo mora biti zainteresiran ispričati priču, zatim osjećati da se publika zainteresirala.

Kad je Martin Manasse prije 25 godina otkrio pripovijedanje osjetio je da mu se otvorila neka čarolija: Cijeli sam život priče pripovijedao putem glazba, a sada se koristim riječima i to je potpuno očaravajuće. Otkrio sam čudo i tako sam počeo pričati što sam više priča mogao. Sada imam 79 godina, a pripovijedanje mi daje životnu radost. U posljednjih 15 godina nisam mnogo pričao jer mi se supruga razboljela. Kad je umrlo, odjednom mi je svijet eksplodirao. Počeo sam pripovijedati priče po cijelome svijetu i volim to. Ljudi vole moje priče i sretan sam,  kaže Manasse.

Kad ga pitaju za koji uzrast pripovijeda priče, odgovara od 5 do 95 godina, na početku često s publikom pjeva kako bi napravio prostor zajedništva, a kad ga pitaju je li priča koju je ispričao istinita, pripovijeda sljedeću priču: Dvije sestre putovaše svijetom. Jedna u šarenom kaputu i nasmijana lica, a druga  u tamnoj odjeći, lica ozbiljnoga. Nasmijanu su svi rado dočekivaše, gdje god se pojaviše. Ozbiljnu i tamnu izbjegavaše. Zašto me ljudi izbjegavaju upita ozbiljna sestra nasmijanu, a ova joj odgovori: Ja sam priča. Svi vole priču. Ti si istina. Mnogi ljudi s istinom imaju problema. Dođi ispod mog kaputa i radit ćemo zajedno. Od tog vremena u svakoj priči postoji istina.

Istina svijeta skriva se u pričama, a njih vole slušati i veliki i mali -  uvjerili smo se u to na prvom Međunarodnom storytelling festivalu Storing koji se prošli vikend održao u Zagrebu u organizaciji udruge Laboratorij zabave.