Atelje pun ljeta

Višnjin najdraži ritual: šetnja vrtom, dodir sunca i zelenila, a zatim ulazak u atelje. A on pun ljeta, čak i zimi. A kamoli u ovo najstrastvenije godišnje doba kada nekako sve u boji osmijeha: ljudi, pejzaži, putovanja, mašta, nesputanost… 

Višnja Peter je, kaže, pravo dijete ljeta. Ja sam po prirodi vesela, nasmijana, svi kažu: opet se smiješ. Meni je sve lijepo, ružičasto, život je tako kratak da treba iskoristiti pozitivu u životu, ističe Višnja. 

I njezine su slike upravo refleksija takvoga doživljaja života. Eksplozija boja, razigranih svjetova, istraživanja…A za sve je kriv ili zaslužan - odlazak u mirovinu. Kada čovjek ode u mirovinu, onda misli šta će sam sa sobom, sve uobičajno, ništa se ne mijenja, osim što se ne ide u ured, 3. 58 to sam čula na radiju kada je bila reklama za otvoreno učilište i pozivaju sliakre i sve grane umjetnosti i slučajno sam upala u tu grupu gdje je predavao profesor Lepej, priča Višnja.

I tako je otvorila vrata nepoznatog svijeta. Kojem se do tada, kao redovita posjetiteljica izložbi,  samo divila. Upoznala je divne ljude s kojima se i danas druži, a upoznala je i jedan dio sebe. Kada slika, voli biti sama. Tada više ništa nije bitno, ni doba dana, ni noći. Ne slikam ja svaki dan kao neki, to je ono kao neki gušt e sada idem nešto i blic! Ako vidiš nešto na televiziji ili prirodi ili iz života, onda krene i zaboraviš na sve, uđeš u stan i kažeš: isuse bože, toliko je sati! A ja slikam, kaže.

Otisneš se na neko čudesno putovanje a da ne znaš kamo će te i kada dovesti do odredišta. Život više ne bi mogla zamisliti bez slikanja, a slikanje bez glazbe. Uz glazbu, voli i poeziju. Sve te ljubavi spoje se u jedno kada počne slikati. Tada je ponovno djevojčica koja tek otkriva ovaj  čudesni svijet. Iako je u njezin atelje pun ljeta ovih dana zakucala sedamdeseta! Još jedan povod za slavlje boja...