Uzrok ADHD-a kod dječaka možda je stres u najranijem djetinjstvu

Poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (ADHD) koji se smatra najčešćim mentalnim poremećajem kod djece, korijene možda vuče iz stresa doživljenog u najranijem djetinjstvu, smatra jedan od vodećih američkih stručnjaka za roditeljstvo, psiholog Steve Biddulph. 

Svjetski poznati obiteljski terapeut, psiholog i autor brojnih knjiga o odgoju djece, među kojima je i bestseller "Odgoj dječaka" (Rising Boys) u zadnjem dopunjenom izdanju (2018.) kaže kako nedavna istraživanja upućuju na to da čimbenici poput stresa doživljenog u roditeljskom domu i roditelj koji ne uspijeva zadovoljiti potrebe djeteta u najranijoj životnoj dobi, mogu imati ključnu ulogu u razvoju ADHD-a.

Po ranijim studijama ADHD, poremećaj koji karakteriziraju pomanjkanje pozornosti, hiperaktivnost i impulzivnost, ima biološke i kemijske osnove, odnosno smatralo se da je riječ o neurološkoj disfunkciji mozga koja može može biti nasljedna ili stečena, objasnio je Biddulph. No u novoj verziji knjige "Odgoj dječaka", autor navodi rezultate novih studija koji upućuju na to da bi upravo stres tijekom ranog djetinjstva mogao imati ključnu ulogu u razvoju ADHD-a.

Biddulph kaže da bi neke slučajeve ADHD-a trebalo nazvati kraticom DDD "Dad Deficit Disorder" te u knjizi objašnjava kako smatra da je u odgoju muške djece od najranije dobi iznimno značajna uloga očeva koji bi trebali aktivno sudjelovati u njihovu životu i poučiti ih samokontroli.

U Velikoj Britaniji svakome dvadesetom dječaku dijagnosticira se ova vrsta poremećaja, najčešće u dobi između šest i 12 godina. Od njega boluju i djevojčice, no kod njih je simptome često vrlo teško zamijetiti. Za razliku od dječaka koji najčešće postaju problematični, kod djevojčica se poremećaj manifestira kao izražena sklonost sanjarenju, kaže liječnica Patricia Quinn, suautorica knjige "Understanding Girls with ADHD". Simptomi se obično postupno smanjuju tijekom odrastanja, no neke osobe s istim se problemima suočavaju i u odrasloj dobi.

Jedno je sigurno, tijekom rada s hiperaktivnim djetetom u školi i kod kuće trebalo bi mu iskazati potporu (ljubav), empatiju (osjećaje) i iskrenu želju da bude što uspješnije u životu. Mnogi stručnjaci smatraju da je besmisleno gubiti vrijeme na promjenu djetetove osobnosti i poučavati ga da se prilagodi većini djece kad je to zapravo nemoguće. U konačnici dječaci s ADHD-om uz dovoljno poticaja i pravilne potpore odraslih kroz svoje odrastanje mogu postati vrlo uspješni, poduzetni, kreativni i energični ljudi.