'Bunjevačko veliko ruvo'

Izložbu najvrjednijih originalnih primjeraka ženske bunjevačke nošnje 'Bunjevačko veliko ruvo',  možete pogledati do kraja rujna zagrebačkom Etnografskom muzeju.

Najsvečanije, originalne narodne nošnje bunjevačkih Hrvatica prava su rijetkost. Stare su stotinjak godina i šivane su od skupocjenih plišanih tkanina i lionske svile. Ta tvornica u Lyonu je izgorila... Moguće je naručiti taj tekstil, međutim, on je izuzetno skup. Ja ne znam da bi neki KUD  naručio dovoljnu količinu da bi se danas u tvornici upustili u izradu tog tekstila, objašnjava Aleksandra Prčić, autorica izložbe. Zato je vrijednost sačuvanih primjeraka još veća, a o njima se brine s posebnom pažnjom, kao i nekada. Bunjevačko veliko ruvo nosi se samo u posebnim prigodama – na vjenčanjima i na velikim crkvenim blagdanima, godovima kako kažu Bunjevci. Ruvo se nosilo samo prijepodne, na misi. Poslije toga se skidalo. Ta su se ruva čuvala jako. Nisu se nosila na salaš, nego su se u gradu čuvala. Žena ih je odmah nakon mise skidala ili nakon kratke šetnje i trajala su jako dugo,  dodaje Prčić.
Nošnje su se nasljeđivale. Svaka mlada djevojka koja bi dobila ruvo u nasljeđe morala ga je znati složiti, obući i dostojanstveno ga nositi. Gornji dio sačinjavaju otunčica, pregača i suknja. Pregača uvijek kod Bunjevki ide, pogotovo iz kraja kraj Subotice.  Donji dio sastoji se od podsuknje, kojih je na početku bilo 9, a vremenom se broj podsuknji smanjivao. Ispod podsuknji imamo turnir, on drži zadnji dio haljine kako bi ona stajala fino ravnomjerno i imamo košulju.  Bunjevkama je jako važno da suknja stoji ravno, ne smije nigdje visiti. U prošlosti, kad se žena obukla i izašla na ulicu gledalo se visi li suknja negdje. Ako bi visjela, oblačenje je počinjalo ispočetka, dok ne bi sve stajalo kako treba. Ono što su meni starije žene rekle je da su njih vježbali od 15 godine, kad su počele nositi 'odjeću na struk', da ravno drže leđa, pravilno hodaju… Nije suknja smjela šetati lijevo desno. Morale su raditi male korake,  otkriva Prčić.

I glava je morala biti pokrivena, maramom ili kapicom, pogotovo ako je žena udana. Marame su kroz stoljeće mijenjale modu i način kako su se vezale. Izložen je zadnji način vezivanja marama. Od 1930-tih godina pa do rata. Iza rata žene već nisu nosile marame. Imamo taj specifičan čvor, a krajevi marame moraju stajati ravnomjerno. Kapice su se u svečanim prigodama nosile i prije nego su Bunjevke počele nositi marame.

I kruna od klasja zauzima posebno mjesto u tradicijskoj kulturi Bunjevca. Ona je simbol Dužijance – svečanosti završetka žetve. Bandaš, predvodnik grupe (bande, kako su govorili Bunjevci) koja je žela pšenicu davao je gospodaru imanja ispletenu krunu od žita kao znak pažnje i kraja žetve. Danas su krune izrađene u tehnici slame, to su zapravo prava umjetnička djela koja je jako komplicirano uraditi. Bandaš i bandašica predaju krunu na oltar na svečanoj liturgiji zahvalnici isto tako kao Gospodaru svega svijeta,  objasnila je autorica izložbe Aleksandra Prčić.

U organizaciji udruge bunjevačkih Hrvata Dužijanca i katoličkog društva Ivan Antunović nastala je ova izložba, ističe gospođa Aleksandra Prčić. Posebno je veseli što mlađi naraštaji brinu o slamarskoj tehnici i rade na rekonstrukcijama narodnih nošnji kako bi svoju tradiciju sačuvali od zaborava.