Prošlost, sadašnjost i svevremenske traume na FSK-u

Završen je šesti Festival svjetske književnosti na kojem smo, među ostalima, upoznali i dobitnike i finaliste ugledne književne nagrade Man Booker International.

Što ostaje nakon ovogodišnjeg festivala te kakvi su dojmovi sudionika, pogledajte u reportaži Vijesti iz kulture:




Kako se u svojim romanima bave povijesnim temama, o kojim traumama govore te što misle o današnjem vremenu – na ta je pitanja odgovore potražila ekipa kulturnog magazina Hrvatskoga radija Katapultura, koji emitiramo petkom na HR1:

Festival svjetske književnosti održan je prošli tjedan u Zagrebu i Splitu. U sklopu programa posjetitelji su mogli upoznati književnike i književnice iz raznih krajeva svijeta, mnoge ovjenčane uglednom britanskom nagradom Man Booker International.

Upravo je ovogodišnja dobitnica te nagrade Olga Tokarczuk festival bila i svečano otvorila, no nije predstavila roman Bjegovi za koji je dobila nagradu, nego monumentalni povijesni roman Knjige Jakubove o Jakubu Franku - karizmatiku iz 18. stoljeća koji je 15 000 Židova preobratio na kršćanstvo.

Autorica nam je ispričala da nije mislila da će napisati povijesni roman: Nisam se zanimala za povijest, u školi sam čak imala i loše ocjene iz povijesti. Upravo je zato pisanje povijesnog romana za mene bio velik zadatak. Morala sam se jako dobro pripremiti i pomno istraživati. O Jakubu Franku doznala sam sasvim slučajno. Krajem devedesetih u knjižari sam sasvim slučajno pronašla malu knjižicu o njemu. Nisam znala tko je on, kao što to ne znaju mnogi Poljaci. Čitajući tu knjižicu, shvatila sam da o njemu želim što više doznati. Katolička crkva gurala ga je pod tepih jer je stvorio vlastitu komunu, Židovi su ga smatrali izdajicom, a njegovi su ga sljedbenici zaboravili.  Osam godina sam istraživala po arhivima i bibliotekama i naposljetku sam uspjela ostvariti svoj naum,  kaže Olga Tokarczuk.

Stotinjak autora iz 17 zemalja na Festivalu svjetske književnosti
Uloga romanopisca nije da istražuje, to čine povjesničari i novinari, istaknuo je još jedan Bookerovac – Australac Richard Flanagan, koji je, unatoč tome, napisao povijesni roman o australskim ratnim zarobljenicima u japanskom logoru pod nazivom Uskim putom duboko na sjever. Njegov otac, naime, bio je u tom logoru i gradio prugu smrti koja je odnijela mnogo australskih života.

Richard Flanagan kaže da nikada nije htio napisati tu knjigu jer je bio svjestan da je to knjiga koju je nemoguće napisati: Znao sam da je ne smijem napisati loše. No, u jednom trenutku zaposjeo me čudan osjećaj da ako ne napišem tu knjigu, nikada više neću napisati ni jednu drugu. Znao sam da je to potpuno iracionalno, ali me taj osjećaj gušio poput kamena na duši. Bilo mi je teško pisati bilo što drugo. Zatim me obuzela još jedna iracionalna ideja: ako ne napišem knjigu prije smrti oca, nikada je neću napisati i to će biti kraj moje spisateljske karijere,  napominje Richard Flanagan.

Jednog sam dana hodao preko mosta u Sidneyu s kojega se u poslijepodnevnim satima pruža prekrasan pogled na luku. Prolazeći mostom sjetio sam se priče koju su moji roditelji jako voljeli. Radilo se o Latvijcu koji se nakon Drugog svjetskog rata preselio u Australiju. Potkraj rata, vratio se u svoje selo koje je bilo potpuno srušeno. Rekli su mu da mu je supruga umrla, ali on u to nije htio vjerovati. Sljedeće dvije godine tražio ju je u logorima Crvenog križa, u centrima za raseljene osobe. Nakon dvije godine prihvatio je ono što su mu govorili – da je poginula. Nakon toga preselio se u malo selo u Tasmaniji gdje sam i ja odrastao, oženio se Australkom, s njom je imao i djecu. 1957. otišao je u posjetu Sidneyu. Hodajući ulicom u susret mu je dolazila njegova latvijska supruga s djetetom u svakoj ruci. Shvatio je da se u trenu mora odlučiti hoće li joj se javiti ili će samo produžiti dalje,  kaže Richard Flanagan.

Za Flanagana je to bila najljepša ljubavna priča koju je ikada čuo jer obuhvaća način na koji ljubav postoji izvan dobra i zla: Imamo poseban osjećaj prema ljubavi.  Prolazeći mostom sjetio sam se te slike čovjeka, koji je bio ratni zarobljenik, koji je bio na pruzi smrti, koji hoda ovim mostom i u susret mu dolazi supruga koju je tražio za vrijeme rata, a sada, kada je gleda, shvaća, da je sve na čemu je izgradio daljnji svoj život bila tlapnja jer je ona i dalje bila živa. Pojurio sam s tog mosta, pronašao sam bar, posudio olovku i na podmetačima za pivo napisao zadnje poglavlje knjige. To je bio početak pisanja ove knjige za koju mi je trebalo 12 godina. Svašta sam isprobavao,no dosta toga nije uspjelo. Zatim sam pronašao te podmetače za pivo i sjetio se prvotne ideje da ću cijelu priču sagraditi oko ideje  ljubavi. I to mi se učinilo ispravno. Ne možete pisati o nečemu što je toliko mračno bez tračka ljubavi jer ljudi to neće prihvatiti. Mi smo ljudi nade. A za mene je upravo ljubav najveći izraz nade. I zato sam ponovno počeo pisati knjigu i sve se poklopilo. Eto, to je objašnjenje kako je došlo do ovog romana,  zaključuje Richard Flanagan.

O povijesti stradavanja piše, pak, izraelski pisac David Grossman. U Bookerom nagrađenom romanu Ušao konj u bar protagonist je stand-up komičar koji svoje iskustvo šoe pripovijeda publici kroz humor jer kad se Židovi šale na taj račun, kaže Grossman,  znači da nisu slomljeni. Kada se smijete, poručuje, onda dišete.

Grossman ističe da je položaj Židova u svijetu često je sagrađen izvana: Bez obzira na to gdje se nalazimo, mi smo zajednica izvana, čak i u Izraelu. Mislim da to stajalište neminovno dovodi do toga da ste duhoviti jer skeptički gledate na stvarnost. U najgorim situacijama tijekom povijesti ljudi su bili u stanju šaliti se i zahvaljujući tome nije ih slomila ta tragedija jer nisu bili zatočeni i paralizirani u toj situaciji. Mislim da smo tako svladali sposobnost da se ponovno definiramo u zadanoj situaciji. Lik stand-up komičara je osoba koja je cijelog svog života bila slamana zbog holokausta i šale koje on izgovara su mu bile potrebne da bi disao. To je bio jedini način na koji se on mogao s time poistovjetiti. Jer kad biste se poistovjetili s time upravo onako kako jest, ne biste to mogli podnijeti,  priča Grossman.
Bookerovac Grossman otkrio nam je kako je 'Ušao konj u bar'
Traume iz Drugog svjetskog rata upisane su u povijest obitelji Olge Tokarczuk čiji romani uglavnom tematiziraju putovanja i bjegove. Poljska književnica poručila je zagrebačkoj publici da živimo samo onda kad se krećemo jer tada mijenjamo perspektive i intelektualno ne zamiremo.

Zato joj se sviđa Europa 18. stoljeća jer je tada ona bila mjesto stalnog kretanja i slobodnijih granica: Europa je u osamnaestom stoljeću bila vrtlog u kojemu se miješalo sve i svašta. To je svijet koji mi nedostaje i za kojim žalim. Tada još nije postojala viktorijanska moralnost i pojam nacija kakav danas poznajemo.  U tom kratkom razdoblju postojao je proces pregovora između različitih društvenih skupina, a smatram da društvo i postoji zbog neprestane mogućnosti pregovaranja. Moji se junaci u tom svijetu žele emancipirati. Ta multikulturalna Europa je u Poljskoj danas posve zaboravljena.  Zato i govorim o povijesti emancipacije u nemogućem svijetu,  kaže Tokarczuk.

Zanimljivo je da u romanima i Olge Tokarczuk i finalista Bookerove nagrade Nigerijca Chigozie Obiome važnu ulogu imaju likovi proroka. U Obiominom romanu Ribari prorok je stranac koji unosi nemir, koji se postavlja iznad običnog svijeta i uzrokuje kaos. Prorok je metafora kolonizatora. U slučaju Olge Tokarczuk proročica je žena – poljska spisateljica želi izmijeniti dominantan prikaz žene kao majke, supruge i ljubavnice, zalaže se za konačno priznavanje njezine društvene važnosti zato su one u Knjigama Jakubovim vrlo važne.

Povijest svijeta pišu muškarci pa se žene prikazuju isključivo kao supruge, majke i ljubavnice,  obrazlaže Tokarczuk i dodaje: Mnoge imaju samo ime, bez prezimena. No, svijet bez žena ne postoji i htjela sam to istaknuti. Jakub Frank imao je stražu sastavljenu isključivo od žena te sam zamišljala kakve su one bile, kako su se ponašale, kako su razmišljale i na taj način nastojala sam postići to da one budu vidljive u povijesti. Neke od njih bile su i blagajnice – dakle u Frankovoj komuni žene su igrale vrlo važnu ulogu.

Književnost je za Olgu Tokarczuk važna jer čitateljima nudi više perspektiva, Richardu Flaneganu važna je jer u njoj postoje različiti oblici ljubavi, a upravo o složenoj bratskoj ljubavi koja je neprestano u konfliktu govori roman Ribari nigerijske književne zvijezde Chigoziea Obiomea Ribari.

Obioma se nada da njegov rad, posebice romani, imaju bar jednu razinu interpretacije suvremenosti: Roman na jednoj razini mora biti osobna priča kao što je priča o bratskoj ljubavi. Na drugoj razini, on mora biti filozofski komentar. Kad sam otišao iz Nigerije u Cipar, nisam mogao shvatiti zašto afričke zemlje ne mogu imati struju 24 sata dnevno, zašto imamo toliko osnovnih problema. Tada sam se počeo pitati što nije u redu s Nigerijom i shvatio sam da je za to kriv kolonijalizam koji je omogućio infrastrukturu, ali razina siromaštva kakva se danas susreće u Nigeriji u pretkolonijalno vrijeme  nije postojala. Zato sam opisao dvojicu braće koji, poput svih ljudi, imaju svoje snove i ambicije. Jedan želi postati liječnik, drugi pilot. To bi trebala biti zemlja u kojoj su njihovi snovi mogući. No, zbog sila izvana, Nigerija to nije.  Htio sam stvoriti metaforičku mapu povijesti Nigerije, čiji je razvoj zakočila dugotrajna kolonijalna uprava, stvarajući uvjete za nestabilnost, neiskorišten potencijal i kaos,  objašnjava Chigozie Obiome.

Uzrok bratskog konflikta Obioma je pronašao u strahu jer je za njega strah najmoćnija emocija – ono čega se bojite, kaže, nikada ne zaboravljate. Richard Flanagan s druge strane piše o tome kako su, zahvaljujući zaboravu, australski ratni zatvorenici, uspjeli preživjeti.

Otišao sam u Japan jer sam znao da su neki zatvorski čuvari živi, no nisam ni slutio  da ću se susresti s čuvarima svojega oca,  priča Flanagan i nastavlja: Prvi je bio bolničar. Sreli smo se u Tokiju. Opisao mi je kako su donosili leševe i palili ih, a posvuda u blatu ležala su trupla Australaca.  Otac o tome nikada nije govorio, no nisam sumnjao u bolničareve riječi i to me duboko zgranulo. Pitao sam ga: „Kao bolničar, niste li osjetili potrebu pomoći tim ljudima?“ Odgovorio mi je da su za njih oni bili nešto manje od ljudskih bića. Mislim da moj otac o tome nikada nije govorio jer je odabrao da se toga neće sjećati. Uspio je preživjeti upravo zahvaljujući toj mogućnosti zaborava.   Od Drugog svjetskog rata, posebice u Europi, uspomene i sjećanja smatraju se vrlinom, no zaboravlja se koliko su one složene jer čovjek koji je preživio strahote, morao je to zaboraviti. Na isti način postoji sloboda u tom prostoru sjećanja. Kako biste se  oslobodili trauma, morate se vratiti  u te sjene.  Ponekad se pisci vraćaju u tu tamu jer se žele suočiti s istinom. To mora biti čin stvaranja u svrhu pronicanja čitave složenosti istine, a ne u svrhu osuđivanja. Jer osuđivanje je na kraju otrov koji vam neće pomoći da razumijete što se dogodilo,  kaže Flanagan.

U Japanu se Flanagan susreo i s najgorim čuvarom u logoru, koji je krajem rata bio optužen i osuđen na smrt kao ratni zločinac, ali su ga Amerikanci pomilovali: Izgledao je kao graciozan i velikodušan starac i svim se silama trudio odgovoriti na moja pitanja. Tvrdio je, međutim,  da se nasilja ne sjeća.   Pomislio sam da je možda i on odlučio da se toga neće sjećati. No, ja sam napravio nešto vrlo čudno. U japanskoj vojsci najneposrednija kazna bila je nasilna pljuska u lice koja bi se ponavljala sve dok se ne srušite u nesvijest. Zamolio sam ga da me tako pljusne. Mislio je da je to bizarno i smiješno, no ja sam inzistirao na tome da me pljusne.  Starac se ustao, savio ruku u laktu, i u tom sam trenutku  shvatio da je možda  on i zaboravio nasilje koje je činio, no njegovo tijelo nije. Njegove tetive, mišići, završeci njegovih živaca  su se sjećali. Pljusnuo me tri puta. Nije me to toliko boljelo, koliko mi je bilo tužno. Dok sam promatrao što se događa oko mene, pogledao sam tog starca i shvatio da ako je zlo i postojalo, nije bilo tu s nama,  objašnjava Flanagan.

Zlo ne nastaje odjednom, ono društvo polako nagriza puno prije katastrofalnih zločina, ističe Flanagan: Veliki zločini poput pruge smrti, Auschwitza, gulaga ili velikih genocida ne počinju s prvim odrubljivanjem glave ili prvim pucnjem, nego desetljećima prije, kada političari, intelektualci, pisci, novinari, duhovni vođe počnu govoriti o tome da postoje neka ljudska bića koja su manja od njih  jer ne dijele iste životne  vrijednosti.  Jednom kada takve ideje dobiju maha, one postaju otrov za društvo i omogućuju da dođe do velikih zločina i do destrukcije.  Kad čujete da se govori o tome da su neki ljudi manji od vas, to je trenutak kad se tome morate oštro suprotstaviti. U mojoj zemlji nije pohvalno trenutačno ponašanje prema izbjeglicama, političari u okviru političkih stranaka žele kazniti nevine ljude koji nisu počinili nikakve zločine, zato sam ja odlučio iskoristiti glas koji mi je na raspolaganju i reći da je to pogrešno,  zaključuje Flanagan.

Veliki borac za mir u svojoj zemlji je Izraelac David Grossman koji oštro, pak, kritizira izraelsku politiku: Naša demokracija slabi iz dana u dan pod ovom izuzetno desnom vladom koja je vrlo nacionalistička i fundamentalna pa demokracija sve više postaje samo prazna riječ. Ne možete okupirati neki drugi narod pedeset godina i još uvijek se smatrati demokracijom. Samozavaravamo se ako mislimo da smo mi demokracija poput Norveške ili Švedske, a istodobno smo okupatori drugog naroda. Mislim da je veličina Izraela u tome što je omogućio  mnogim narodima u Europi da dobiju dom. Jer nikada nismo imali dom. Jedna od definicija za Židove kao pojedince i zajednicu jest da se nikada nismo osjećali kod kuće. Izrael bi trebao biti to mjesto u kojemu bi se trebali osjećati potpuno sigurnima. No, mi to nemamo,  kritičan je Grossman.

Prema njegovim riječima Izrael je tvrđava, ali nije dom: Pritom, mislim da mi trebamo biti tvrđava na Bliskom Istoku jer to mjesto nije gostoljubivo prema židovskoj državi. Stoga moramo biti jaki. Ne želite biti na Bliskom Istoku bez jake vojske koja će vas braniti. Međutim, sama vojska ne može odgovoriti na složenost naše posebne situacije jer moramo imati jaku vojsku, a biti u miru s našim susjedima. Jer bez jednoga od tog dvoje naš je opstanak pod velikim pitanjem. Moramo smiriti strasti između nas i naših susjeda i priviknuti se na ideju da je mir moguć. Problem je u tome što većina Izraelaca i Palestinaca više ne vjeruje u to da postoji mogućnost mira i normalnog susjedskog života. Ponašaju se kao da je to neki božji nalog da moraju ubijati i biti ubijeni, a sve ostalo je samo tlapnja. A jednom kad počnete u to vjerovati, onda ste poraženi,  kaže Grossman.

Svijet Grossman shvaća vrlo osobno, a zrak koji diše onečišćen je zbog vladine politike i njezine okupacije: Zbog tih sukoba koji kod ljudi uzrokuju beznađe i očaj osjećam se poniženim - ne kao Izraelca, nego kao čovjeka. Ljudi su prestali vjerovati u to da mogu promijeniti situaciju. No, ja si ne mogu priuštiti taj luksuz očaja jer još uvijek vjerujem da ima načina koji će nam omogućiti da živimo život, a ne da preživljavamo  i živimo od jedne katastrofe do druge,  zaključio na kraju svojeg festivalskog 'Razotkrivanja' David Grossman.

Dodajmo da je u sklopu Festivala svjetske književnosti nastupio i jedan od najcjenjenijih portugalskih pisaca mlađe generacije Jose Luis Peixoto po kojemu se zove i nagrada za mlade pisce, a kao šećer na kraju šestog izdanja festivala stigao je ugledni francuski pisac Frederic Beigbeder koji je govorio o svom novom romanu Život bez kraja u kojemu piše o strahu od smrti i o tome što bi sve čovjek bio spreman učiniti da dosegne besmrtnost.

'Literarnom ćakulom' sa Slavenkom Drakulić u subotu je, pak, bio završen splitski dio festivala.