Po zapadnoj Europi, gdje je navigacija ljuta, pet duša u autiću luta

Nećete uspjeti', Riknit' će na pol' puta, Ludi ste, govorili su nam. Zapravo, od početka smo samo mi bili uvjereni da će sve proći u najboljem redu. Što je to petero ljudi u malom autu, zgrčeno 160 sati, na putu od 8400 kilometara, opremljeni rezervnom gumom i dobrom voljom. Loša cirkulacija u nogama, oštećenje diskova i rak debeloga crijeva mala su cijena koju je potrebno platiti za vidjeti zapad Europe u petnaest dana. Tako barem razmišlja petero mladih avanturista: Marko Anđelić, Iva Fremec, Ante Ivkošić, Matej Ivkošić i Ante Pažanin.

Na krilima Renaulto Clia poletjeli smo iz Splita, 24. kolovoza u poslijepodnevnim satima. Mi: četiri muškarca i jedna djevojka. Četiri para dugih nogu i jedne rađene po mjerama Clia. Vjetar je puhao u smjeru Milana, stoga je grad mode bio prva postaja gdje smo iz oblika fetusa evoluirali u homo erectusa. Imali smo tu sreću da u našem peterosatnom posjetu prijestolnici sjeverne Italije kiša pada samo tri i pol' sata. Složili smo se da nam je nakon sparne i neprospavane noći dobro došao hladan tuš. Figurativno i doslovno. Međutim, ljude koji su navikli na more i sunce, ovaj grad na kontinentu nije mogao zadržati, pa smo usmjerili poslušnog prijatelja Clia prema jugu Francuske.

Grad duhova

Usputna stanica bila je druga najmanja država na svijetu, kneževina obitelji Grimaldi – Monaco. U Monacu smo vidjeli sve; uređenu plažu, formule, pogled koji se pruža na cijeli grad, čak i skulpture faraona, baš sve – osim ljudi. Vjerojatno su zaglavili u casinu. 



U potrazi za nečim življim dospjeli smo do Nice. Šetajući slavnom Côte d'Azur svaku pomisao o daljnjem razgledavanju glomaznih građevina drsko su potapali bisernoplavi valovi. Bili smo preslabi da bi odolili zovu morske pjene pa smo se prepustili vrelom pijesku nedaleko Cannesa. Izgladnjeli, tumarajući obalom i ulicama omeđenim luksuznim hotelima, tragali smo za trgovinom. Slavni ljudi valjda i doručkuju restoranske odreske jer je u cijelom Cannesu jedna trgovina u funkciji. „Barcelona je sigurno bolje mjesto za nas“, pomislili smo, a Clio je razigrano poskočio, poput pravog desetogodišnjeg djeteta spremnog za novu igru.

Španjolska ili Katalonija?

Na putu nam se ispriječila Andorra. Razumljivo je da bi bilo šteta ne navratiti, znate, kad smo već tu. Vožnja kroz Pirineje nikog nije ostavila ravnodušnim. Čak je i Clio bio toliko oduševljen da nije htio voziti iznad 40 km/h samo kako bi uživao u pogledu. U vatreni grad flamenca došli smo u utorak u večernjim satima. Jedini cilj bio je pronaći hostel u blizini, s pet slobodnih kreveta, razumnom cijenom i check-in-om do ponoći. Usprkos svim nedaćama, u 00.00 smo bili na sigurnom, u udobnom krevetu, vraćajući u prirodno stanje izlomljena leđa. Vrhunac cjelodnevnog razgledavanja Barcelone nije bila ni Sagrada Familia niti Camp Nou, zlatnu medalju definitivno zavređuje Magična Fontana, što prelijevajući se u svim bojama, blješteći punim sjajem uz note Beethovenove Devete simfonije, pali žar čak i u najkamenijem srcu. Tako barem kažu. Ne možemo potvrditi. Utorkom fontana ne radi. Razočarani, vratili smo se vjernom prijatelju koji nas je mirno čekao u garaži. Umalo smo ga izgubili, a i nas, kad je prilikom izlaska iz Barcelone taxi na svoje crveno projurio dva metra ispred Clia. Nasreću, Bog čuva lude.



BAAAAHHH SOWHENYAAAAAAAHH

Nakon noćne vožnje stigli smo u Valenciu, treći po veličini grad u Španjolskoj. Dakako da smo se osvježili na obali Sredozemnog mora, poznatijoj kao Costa del Azahar. Tuševi na plaži su spas za osobnu higijenu. Ovako čisti bili smo spremni za jedanaestiposatnu vožnju do samoga juga Pirinejskog poluotoka. Zašto, pitate se.  Koliko ljudi iz Splita znate da su vozili do Gibraltara samo kako bi vidjeli stijenu iz Kralja lavova? Tako sam i mislila. Iako je Gibraltar poznat kao jedina zemlja Europe u kojoj žive divlji majmuni, mi smo naišli na samo pet majmuna u nekakvoj limenoj kutiji koja se kreće. Ali ta limena kutija nas je dovela 14 kilometara od Afrike.

Via Verde

Svi Pirineji i krivine ovoga svijeta nisu iscrpljujući kao portugalske autoceste. Predviđeno vrijeme za dolazak u Alfa grad Portugala bilo je 19.00 sati. Uz svu praktičnost tzv. easytolla napravljenog posebno za turiste na Via Verde, nakon pogrešnog skretanja s autoceste, zaboravljenog uzimanja kartice za strance te dva do tri promašena izlaza kroz naplatne kućice, oko 22.00 sata bili smo u Lisabonu. Mekani madrac nas nije držao budnima pa ni zvuci fada nisu bili potrebni za uspavljivanje. Najbliža lisabonska plaža udaljena je 30 km od samoga grada pa smo nakon proučavanja šarolikog mozaika na kućama Alafame zaronili u hladne dubine Atlantika. Šalim se, nismo plivali dalje od deset metara od obale. S razlogom su ga zvali krajem svijeta.

Hala Croazia

Silna portugalska vrućina tjerala nas je na sjever.  Tjedan dana prije našeg dolaska u Madrid, Luka Modrić je proglašen najboljim igračem Europe. Kamo sreće da je baš na dan dolaska igrao na jednom od  svjetski najpoznatijih nogometnih terena. Smatrali smo to Božjom porukom te brže-bolje kupili karte za utakmicu. Neću reći da je Santiago Bernabéu bolji od Kraljevske palače, ali domoljublje i ponos nakon uručenja nagrade jedinom Hrvatu na madridskom travnjaku definitivno više budi emocije.

Renault se vraća kući

Ljubimac nam se i dalje žalio na vrućinu pa smo mu odlučili udovoljiti. Odjenuli smo duge hlače, navukli čarape i krenuli à Paris. Jeste li znali da na potezu od Madrida do Pariza ima čak tri nacionalna parka? Nismo ni mi. Ipak, sumnjali smo na nešto slično kada su nam ispred auta pretrčale dvije divlje svinje, petnaestak zečeva i uz cestu nam se smješkali jeleni. Doduše, jelene nismo najbolje vidjeli jer su nam dvije noći ranije prestala raditi kratka svjetla. Bili smo osuđeni na maglenke. U Parizu su nas dočekale građevine jedna ljepša od druge, a iz sve grandiozne ljepote izranja čuveni Eiffelov toranj, koji čim padne noć, brojne turiste oduševljava svojim light show-om. Sva sreća pa smo odlazak u poznati Louvre ostavili za utorak. Utorak. Jedini dan u tjednu kada je muzej zatvoren. Prokleti utorak. Probudili smo uspavanog Clia, izvukli ga iz svoja četiri zida, nahranili, i tako oslijepljenim, ali punim energije, odgalopirali u suton ostavljavši za sobom svjetla veličanstvenoga, romantičnoga grada.

Be(ne)lux

Troje nas se htjelo okušati u ulozi zastupnika pa smo istrčali pred Europski parlament nadajući se da će nas neki parlamentarac prihvatiti da se ujedinimo u različitosti. Dok smo nastojali udriti što bolju fotografiju barem ispred Parlamenta, naš vozač i njegov pomoćnik su nam javili da su bili primorani promijeniti lokaciju. Nažalost, jedan posto baterije na mobitelu nije bilo dovoljno za saznati novu lokaciju. Ojađeni, zgužvani, tražili smo mobitel od ljudi u odijelima. S nepovjerenjem upisivali su +385 te nakon javljanja ustupili nam mobitel. Valjda su mislili da nismo dovoljno različiti. Kako god bilo, hvala im, jer tako smo na kraju, u Bruexellesu, osnaženi u jedinstvu. 

U daljini, na vrhu planine, vijori se zastava. Trobojnica. Crvena, bijela, plava. Mali Clio naivno pomisli kako se napokon  vraća kući, upre sve konje i jurne prema zelenilu. I eto nas u Luksemburgu. Brisačem smo obrisali suze gorke od sapunice i nastavili dalje.

Jedna duša, a nas petero

Miris švicarske čokolade prodirao je kroz luksemburške masive i mamio nas u svijet luksuza. U Zürichu nas je dočekalo deseterostruko snažno udaranje s vrha katedrale što je ujedno i davalo znak trgovcima da počinje radni dan. Oštrog smrada švicarskog sira nismo se mogli riješiti ni u sto deset kilometara udaljenom Lihteštajnu. Svog skromnog životnog suputnika smo parkirali između dva ferrarija i protegnuli noge na tlo posljednjega grada s „Neostvarive“ liste. Valjalo je poći kući.

Još uvijek vidno razočaran, ali snažan, uskraćenog vida, ali hrabar, Clio se borio kroz oblake i kiše nemilosrdnih Alpi. Maglenke su parale maglu, a zvuk uzjapurenog motora nagovještavao ljubičastim kravama da su na pašnjaku sigurnije. Uz stihove Thompsonove Lijepa li si, 7. rujna, ušli smo u Najljepšu Našu, a napokon i u Split. Time je završila naša petnaestodnevna ekskurzija s koje smo se vratili sa suvenirima iz 11 država, 15 gradova i bezbroj uspomena bezvremenski zapečaćenim fotografijama. Srca ispunjena ponosom, oslobodili smo divljeg Clia okova nepotrebna tereta, i pustili ga da zasluženo šara ulicama svoga grada gdje ga se i danas može vidjeti kako sretan žmiga svakoj mladoj i podmazanoj Škodi Rapid.