Tko još čita poeziju?

Pitanje 'Tko još čita poeziju?' nerijetko se čuje ne samo u književnim krugovima nego i na popularnim društvenim mrežama na kojima, čini se, sve i svašta nađe svoje mjesto, ali stih vrlo teško.

Baš zato je, prije tri godine, naša poznata pjesnikinja Sonja Zubović polako poeziju počela širiti internetom, a kada je privukla više od 25 000 ljudi, njezin projekt 'Poezija to go' prerastao je u živi susret pjesnika i publike.

U zagrebačkoj dvorani Müller tako je ovaj tjedan nastavljen taj ciklus druženja s poznatim pjesnicima i njihovim stihovima.

Iako ćete poetsku zbirku rijeko vidjeti u izlozima knjižara ili na ljestvicama najčitanijih naslova - poezija je žanr koji, usprkos svom trajno marginaliziranom mjestu, živi i raste – tiho i usprkos.

Poezija u principu nudi jedan osobni, gotovo urotnički govor. Ona je mjesto gdje propitujemo to vlastito iskustvo jezikom,  komentira pjesnik Krešimir Bagić dodajući da bi poezija izgubila nešto od svoje urotničke snage ako bi se maknula s margine.

Ja se nadam da ćemo ostaviti trag u ovom vremenu u kojem je doista potrebno čuvati sve ono što smo mi sami, a to je jezik,  napominje pokretačica projekta 'Poezija to go' Sonja Zubović.

Na ovotjednom pjesničkom druženju mogao se čuti i jedan doista rijedak zavičajni govor upisan, uz bednjanski, na popis nematerijane kulturne baštine - onaj humski.

Humski govor je jedan od najarhaičnijih kajkavskih narječja. To je govor općine Hum na Sutli, općine mog djetinjstva,  kaže pjesnik Božidar Brezinčak Bagola te nastavlja: To me ponukalo da se vratim u najranije djetinjstvo i da pišem na tom govoru kojim smo govorili prije nogo smo išli u školu.

Vratimo se na početak: tiho i usprkos, poezija u svim svojim oblicima i izričajima uvijek pronalazi put do onih koji je želi čuti, a sudeći prema odazivu publike - njih i nije tako malo.