Što čitati? - roman o pamćenju ili duhu ex-YU vremena

Književna kritičarka Jagna Pogačnik ovaj tjedan preporučuje knjige 'Cvijeće' Alfonsa Cruza i 'Sve o sestri Robina Hooda' Irene Lukšić.

Afonso Cruz – 'Cvijeće', Naklada Ljevak

Afonso Cruz, jedan od najvažnijih portugalskih pisaca, autor je desetak romana. Nakon 'Kokoschkine lutke' za koju je dobio Nagradu EU-a 2013. godine romani su mu prevedeni na dvadesetak jezika. Osim kao književnik, ilustrator i redatelj animiranih filmova, Afonso Cruz također djeluje i kao skladatelj blues/roots glazbe, svira gitaru, usnu harmoniku, bendžo i ukulele. Osim 'Kokoschkine lutke' na hrvatski je prevedena i njegova 'Knjiga godine'.

U romanu 'Cvijeće' nastavlja u sličnom stilu kao i u remek-djelu 'Kokoschkina lutka': radnja se odvija kroz nekoliko isprepletenih priča koje se na kraju spajaju u složenu cjelinu. Tema romana je pamćenje i pitanje kako nas ono određuje.

Priča je smještena u suvremeni Portugal, a glavni lik je gospodin Ulme koji je svakoga dana sve više uznemiren novinskim vijestima. Nakon što doživi moždani udar, potpuno gubi emocionalno pamćenje i sjećanje na djetinjstvo, prijatelje i sve do čega mu je nekada bilo stalo: sjeća se svog PIN-a na bankomatu, ali se ne sjeća prvog poljupca. Zna sve o glazbi, ali ne sjeća se da je ikada vodio ljubav.

Pripovjedač knjige, cinični novinar nezadovoljan životnom rutinom, nakon slučajnog upoznavanja pokušava Ulmeu pomoći vratiti izgubljeno emocionalno pamćenje. Ta zadaća nije nimalo laka jer odgovor na pitanje tko smo ovisi o osobi koju pitamo: netko kome se ne sviđamo za nas će reći da smo grozni, dok će onaj tko nas obožava tvrditi da smo sveci.

Pripovjedač je otac i muž u srednjim godinama koji zapada u tipičnu egzistencijalnu krizu. Zahvaćen je životnom rutinom, lišen strasti i privlačnosti prema supruzi, a nakon preljuba ona ga zajedno sa kćeri i napušta. Većinu vremena koje mu ostaje nakon odlaska supruge i kćeri ispunjava potragom za susjedovom prošlošću i ljudima koji su ga poznavali, a u čijim sjećanjima kao da se svaki put radi o drugačijoj osobi.

Roman otvara pitanja o granicama usamljenosti i u kolikoj količini ju možemo podnijeti dok se ne obratimo drugome. Odgovore će nam ponekad dati drugi ljudi u čijim smo sjećanjima oblikovani.

Osim dirljive priče o ljubavi i svojevrsne 'psihologije pamćenja', roman 'Cvijeće' je i snažna društvena kritika suvremenih političkih sustava u kojima je gramzivost političara i ekonomskih moćnika važnija od onoga što nas čini ljudima - malih stvari koje ostaju u našem sjećanju.

Cvijeće iz naslova u romanu je smješteno u mnoge kontekste - od metafore našeg identiteta, građenja odnosa s drugim ljudima, političkih prilika, ekologije…  Autor na taj način dotiče razne probleme suvremenog društva, ali i one intimne, subjektivne prirode.

Jednostavnim i pjesničkim jezikom ova knjiga govori o čovjeku koji je u teškoj fazi života, osjeća zamor, brine i pati što ne uspijeva riješiti male probleme, ne pokazuje solidarnost ili razumijevanje s problemima drugih, čak ignorira situacije s kojima se suočavaju susjedi i njegova supruga.

Priča je to  o pripovjedaču koji se gubi u vlastitom životu i čovjeku bez sjećanja na prošlost i bez očekivanja od budućnosti koji gleda na svijet drukčijim pogledom. Susret je to dvije osobe toliko različite, ali kojima je potrebna ista stvar: pozornost i društvo

Roman je pun mjesta koja ćemo podcrtati i zapamtiti: Imamo li i latinsko ime? Imamo univerzalno ime. Kako znate to ime? To je ime osobe koju volimo.

Irena Lukšić: 'Sve o sestri Robina Hooda', Meandar media

Znanstvenica, esejistica, prevoditeljica i spisateljica Irena Lukšić objavila je tridesetak knjiga, od čega osam romana i šest zbirki priča.

'Sve o sestri Robina Hooda' je roman koji ima predložak, dnevnik koji je pripovjedačičina majka zapisivala tijekom godina autoričina odrastanja. Taj dnevnik nije u literarnom smislu ništa posebno, no posebnost mu daje upravo kćerina reinterpretacija.

U dnevniku su zabilježeni važni događaji svjetske i ex-jugoslavenske povijesti, na način kakav bismo mogli pronaći i u medijima, kao i događaji iz sfere privatnog, obiteljskog života. Kćer ga nadopisuje i 'korigira' vlastitim sjećanjem. Na taj se način u romanu isprepleću dvije autobiografije - majčina i kćerina koja tim zapisima uspostavlja kontekst i smješta ih u polje vlastite autobiografije. Mogli bismo reći kako pripovjedačica romana ulazi u ulogu tumača onoga što je nekoć zapisivala majka.

Rekonstrukcija je to jednog vremena i podsjetnik na neke od ključnih povijesnih događaja, poput Hrvatskog proljeća i njegova sloma, studentskih nemira. Zanimljivi su dijelovi u kojima se pripovjedačica hvata, za nju tipičnih, umjetničkih referenci - književnosti, glazbe, filma, ponekad i sporta, jer u njima ne samo što se očituje 'duh vremena' već i cjelokupan svjetonazor i literarni i znanstveni profil ove autorice na samom početku životnog i profesionalnog puta.

Istovremeno je to i obiteljska priča u kojoj se uobličava slika jedne prosječne obitelji: majka je čuvarica tajni, osoba koja bilježi događaje čijim prisjećanjem kćer ponovo doživljava i tumači sebe u formativnim godinama, a naslovna poveznica s Robinom Hoodom ima također svoje utemeljenje, kako u majčinu karakteru, tako i u bolesti koja se nije smjela spominjati.