Tragedija kao navika Veselka Tenžere

Tražimo li danas metaforu za hrvatskog novinara koji se svojim intelektom, talentom i hrabrošću izdvaja od ostalih u novinarskoj profesiji, a pritom je u svojoj redakciji marginaliziran, šikaniran i financijski zakinut - onda ćemo tu metaforu naći u imenu Veselka Tenžere.

Cijeli život podstanar, triput je zbog politički nepodobnih tekstova bio suspendiran, nikad u prilici da u Kulturnoj redakciji Vjesnika zauzme poziciju prvog kritičara…

Ali, kad je Tenžera posrijedi, bio je to uzaludan partijski trud. Karijere njegovih osporavatelja - od političara, urednika do kolega novinara - danas su utopljene u svojoj beznačajnosti, a britke, odvažne i stilski dotjerane Tenžerine rečenice, 33 godine nakon što mu je srce stalo na operacijskom stolu – i dalje živahno pulsiraju u hrvatskoj literaturi.

Svi njegovi razasuti eseji, feljtoni, komentari i kritike, već su u knjigama, osim tekstova o kazalištu, koji će - objedinjeni naslovom 'Tragedija kao navika' - uskoro biti objavljeni u izdanju Naklade Pavičić.

Osim pohvale glumcima, oduševljenja putujućim kazališnim družinama, uvažavanja kazališnog amaterizma, knjiga otkriva i vrlo jasan stav Veselka Tenžere o tome što bi hrvatsko kazalište trebalo biti:  Kazalište nije internacionalna radna brigada, ono je izrazito nacionalna kategorija,  piše na jednome mjestu i dodaje:  Svako značajno kazalište je i nacionalno, a jedva da bi se, osim hrvatskog, našlo neko koje bi to određenje nastojalo izbjeći.

U već poslovičnom hrvatskom izbjegavanju svega i svačega, nije li sada konačno došlo i vrijeme da se objave Tenžerina sabrana djela?

Odgovor na to pitanje donosimo u reportaži emitiranoj u emisiji Pola ure kulture, koju osim srijedom na HRT1 možete pronaći i na multimedijskoj usluzi HRTi: