Zvala sam se Ljerka

Jadranka Ivandić Zimić počela je pisati sa 17 godina. Prvu zbirku priča za djecu objavila je u 51. godini -  "Neobična jutra jedne obične flekice". Prošli ponedjeljak predstavljena je zbirka priča za odrasle - „Zvala sam se Ljerka".

Od svoje sedamnaeste godine Jadranka Ivandić Zimić piše pjesme i kratke priče. Najveća želja bila joj je upisati komparativnu književnost i ruski jezik, no nije uspjela. Završila je socijalni rad, magistrirala na dječjoj i adolescentskoj psihijatriji te doktorirala na socijalnom radu.

Stekla je, kaže golemo iskustvo u radu s ljudima, što ju je i potaklo da piše prozu koja je dosta uvjerljiva i čiji likovi imaju doista osebujan život. Bila je tužna kad sa 20 godina nije upisala filozofski fakultet, a onda je ispalo da je drugi fakultet prava stvar za njezino književno stvaralaštvo.

Osebujan život žene koja je preživjela dva rata opisan je u zbirki priča za odrasle "Zvala sam se Ljerka". Nadahnuta je životom autoričine bake.

Njen otac je bio osnivač komunističke partije, braća su joj otišla u ustaše, udala se za partizana, nakon toga je došao Domovinski rati, sinovi su otišli svaki na svoju stranu... jedan je bio u HDZ-u kako ona kaže, drugi u SDP-u, kćer je isto tako bila... i to sam ja htjela pokazati da se te podjele i danas ne smiruju, priča autorica.

Složena je ovo priča o životu, ljubavi i oprostu, položaju žena u srednjoj Bosni, ali i pogledu pojedinca na svijet o čemu autorica piše u priči "Iza Babinih leđa".

Mi mislimo da smo stvorili svoje stavove, ali zapravo negdje duboko u nama je ono što su nam naši preci prenijeli nekakva ideološka zastranjivanja, nekakve stavove, i sad evo, tko čita knjigu otvorena srca nadam se da neće biti tako ćoškast i da neće moći izaći iz svojih okvira, poručuje Ivandić Zimić.