Moskva: Predstavljanje hrvatske filmske baštine

U Tretjakovskoj galeriji u Moskvi predstavlja se hrvatska filmska baština. Sve do kraja studenog, ruska će publika moći vidjeti filmove koji na neki način povezuju rusku i hrvatsku kinematografiju.

Kada su trojica ruskih migranata nakon Listopadske revolucije stigli u Zagreb, nisu dugo tražili posao. Filmski snimatelji Bazarov, Verescagin i Gerasimov, u to doba procvata filmske industrije, postali se nezamjenjivi u filmskom laboratoriju Škole narodnog zdravlja.

„To su filmovi Grešnica, Ankina sudbina, Zapušteno dijete. To su filmovi koji su danas slabo poznati, a bili su tada nevjerojatno dobro gledani jer su bili rađeni za prosvjećivanje hrvatskog sela. Međutim, rađeni su na jedan vrhunski, umjetnički način i zapravo su ostali dio hrvatske filmske baštine“, rekao je Daniel Rafaelić,ravnatelj HAVC-a.

Uspone i padove hrvatsko-ruske kinematografije, diktirali su politički odnosi. Kad su Tito i Staljin bili u ljubavi, cvjetala je i kinematografija, a kad je nestalo ljubavi, utihnule su i filmske veze. No kraj 60-ih donosi novi uzlet.
„Umjetnički, najvrednija je sigurno Bitka na Neretvi, koja je bila nominirana za Oscara i koja je na neki način okupila sve ono što je tada na svijetu bilo relevantno, od Yula Brynnera i Sergeja Bondarcuka do Olega Vidova. Dakle, pokrio je istok i zapad, što mislim da nitko osim Veljka Bulajića nije uspio“, napominje Rafaelić.

Na valu Neretve i zatopljavanja odnosa, zahvaljujući Arsenu Dediću, stiže u Zagreb, na velika vrata, ruska šansona i autorska pjesma u liku i djelu Bulata Okudžave, kojeg u stopu prate kamere Televizije Zagreb.
U srcu Moskve, u opjevanoj ulici Arbat, i danas motri putnike namjernike. 

„Prvi put je izveo jednu svoju pjesmu uz pratnju gitare 50-ih godina za svoje prijatelje. Toliko se svidjela ljudima da su se njegove pjesme proširile Moskvom i bivšim Sovjetskim Savezom bez snimljene ploče“.

Ploča koju je snimio 1978. bila je među najprodavanijima te godine.

„Kad sam ja u to doba bio mlad, sjećam se da su glasovi Okudžave i Visockog odjekivali s ploča iza gotovo svakog prozora moje zgrade. Za mene su to glasovi mojeg djetinjstva“, rekao je Maxim Pavlov, Galerija Tretyakov

Okudžavin glas u galeriji Tretjakov, bio je uvod u filmski program koji će tijekom studenog otkrivati gledateljima turbulentan odnos dvaju naroda.

Umjetnost koja živi i opstaje, unatoč politici.