Rad u Klinici za psihijatriju Vrapče - iz prve ruke

Docentica Petrana Brečić već 24 godine radi u Klinici za psihijatriju Vrapče. Ona je profesorica, zamjenica ravnatelja, jedna od omiljenih specijalistica psihijatrije, iznimna šefica i kolegica.

Iako psihijatrija nije bila njen prvotni odabir, danas je itekako zadovoljna razvojnim putem. Psihijatrija je, čini se, odabrala nju, a emisija "Zdrav život" odlučila je nakratko zaviriti u njen impozantni životopis koji teško stane u pet minuta.

Zapravo je, kaže nam, psihijatrija možda jedina specifična po tome što ne radite samo sa psihičkim poremećajem, nego s osobom, s ličnošću. "Što znači da ju morate moći razumjeti i empatizirati čak i onda kada se ona po životnim vrijednostima potpuno razlikuje od vas. Vi ste tu da ju saslušate, razumijete i na najbolji mogući način pomognete", kaže.

Njeni počeci nisu bili lagani. Radila je kao znanstveni novak u Centru za ljudska prava, sa seksualno zlostavljanim ženama, i upoznavši ravnatelja V. Jukića, došla je u Kliniku za psihijatriju Vrapče na specijalizaciju. Iako su je breme posla, teških životnih priča i tada nesređena situacija u psihijatriji pritiskala, danas je situacija, ističe, posve drugačija.

"Kada sam došla ovdje (u Vrapče, op.a.) raditi, onda je jedan od mojih, kasnije budućih šefova, pomalo u šali, a u svakoj šali ima pomalo istine, da mi malo olakša, rekao – 'Znate, kolegice, u ovoj se bolnici već 120 godina fermentira ludilo'. Tako, da razbije monotoniju. Ja bih sada rekla da se u ovoj bolnici već 140 godina fermentira jedan osjećaj zajedništva i pripadnosti", govori nam Petrana, koja već 24 godine živi taj vrapčanski duh.

Radila je na Odjelu urgentne psihijatrije nešto više od 10 godina, što ističe kao jedan od najtežih, ali i najljepših perioda profesionalnog sazrijevanja. Bilo je tu usavršavanja u inozemstvu, izučavanja holističkog pristupa psihijatriji, sjajnih mentora i kolega.

"Zadnjih deset godina i malo više radim u Zavodu za afektivne poremećaje, tu se bavim bipolarnim poremećajem, depresijom i promjenama raspoloženja. Kada gledam, najviše depresijom, jer tu imamo najviše hospitaliziranih", kaže.

Čak i nakon toliko godina, teško joj, nastavlja, pada samoubojstvo pacijenta. Još uvijek se sjeća svake osobe poimence kojoj nije uspjela pomoći, i teško se i dalje nosi s tim emocionalnim posljedicama posla. Ali, tu su i one ljepše strane posla – od pacijenata s kojima radi od samih početaka, do onih kojima je uspješno pomogla u procesu liječenja.

Više u prilogu emisije "Zdrav život":