Što čitati – roman o identitetu i utopiji ili borbi za roditeljstvo?

Ovaj tjedan književna kritičarka Jagna Pogačnik preporučuje knjige Celeste Ng 'Mali požari posvuda' i Marka Gregura 'Mogla bi se zvati Leda'.

Celeste Ng: 'Mali požari posvuda', Mozaik knjiga

Celeste Ng odrasla je u Pittsburghu u Pennsylvaniji i Shaker Heightsu u Ohiju. Studirala je na Sveučilištu Ohio i magistrirala na Sveučilištu Michigan. Njezin prvi roman, 'Sve što vam nikad nisam rekla', izabran je za najbolju knjigu na Amazon.com 2014. i osvojio je brojne nagrade. 'Mali požari' posvuda su, pak, proglašeni najboljim romanom 2017. godine po izboru korisnika Goodreadsa.

Radnja romana 'Mali požari posvuda' smještena je u Shaker Heights u Ohiju, bogatu i izrazito naprednu zajednicu u kojoj je Celeste Ng živjela od 1990. sve do odlaska na studij 1998. godine. Predgrađe je to  puno zelenila, utopija u kojoj se provode stroga pravila.

Stanovnici se novčano kažnjavaju ako ne kose travnjake, a gradske vlasti svake godine pregledavaju kuće izvana i iznutra kako bi se pobrinule da se svi drže propisa. Svaku je kuću morao projektirati arhitekt, a na dan kad se odvozi smeće, kanta se ne smije ostaviti ispred kuće jer to izgleda ružno.

Do vanjskog dojma se jako puno drži. Od 1950-ih Shaker Heights s ponosom je počeo isticati da je savršen primjer grada u kojem vlada rasna raznolikost.

Roman, koji je smješten u devedesete, polazi od pretpostavke da su vodeće gradske obitelji liberalne, ali i slijepe na svoj povlašten položaj te će se uskoro morati suočiti s pitanjem dokle sežu granice njihovih dobrih namjera.

Roman prati dvije obitelji - Richardsonove i Warrenove, dva stupa oko kojih će se vrtjeti radnja. Elena Richardson želi postupati na ispravan način, ali su joj važni i red, stabilnost, nasljeđe i igranje po pravilima; njezina obitelj živi u Shaker Heightsu već nekoliko generacija, a ona sama ima veliku kuću, muža, djecu i stalan posao.

Sve je savršeno dok u grad ne dođe tajanstvena Mia Warren, samohrana majka, lutajuća umjetnica fotografkinja, koja se namjerno odrekla svega onoga čemu je Elena težila; nije ju briga za novac i sve što posjeduje, stane u njezin stari automobil.

Majka i kćer brzo se integriraju u stil života ove mirne zajednice, a još brže postanu glavna tema razgovora svih stanovnika. Nitko im ne može odoljeti i sve zanima njihov život, kao i njihova prošlost.

Elena vjeruje da živi na ispravan način, ali prisiljena je suočiti se s neprilikama koje se skrivaju iza njezina naizgled savršenog života. Za to vrijeme njezina kreativna, buntovna kći Izzy sve više u Miji vidi za sebe prikladniju majčinsku figuru. S druge strane, Mijina kći Pearl, koja žudi za stabilnošću i stalnim domom, očarana je opuštenim samopouzdanjem Richardsonovih.

Mia sa sobom nosi, pak, zagonetnu prošlost i prezir prema pravilima, koji bi tu brižnu zajednicu mogao okrenuti naglavačke. Dvije se obitelji nađu na suprotstavljenim stranama kad se grad podijeli po pitanju skrbništva nad djevojčicom May Ling Chow.

Kad stari obiteljski prijatelji Richardsona pokušaju posvojiti dijete kineskoga podrijetla, borba za skrbništvo dramatično će podijeliti grad - i staviti Miju i Elenu na suprotstavljene strane.

Sumnjajući u Miju i njezine motive, Elena je odlučna otkriti tajne Mijine prošlosti, ali zbog te opsesije platit će neočekivanu, strašnu cijenu.

Radi se o sjajno ispripovijedanoj priči čiju ćemo ekranizaciju uskoro gledati. Roman otvara pitanja identiteta i utopije, a priča s univerzalnim temama ukorijenjenim u problematici klasne razlike, netrpeljivosti, raznolikosti, slobode duha nije vezana za vanjska pravila i društvene norme.

Marko Gregur: 'Mogla bi se zvati Leda', Hena com

Drugi je to roman Marka Gregura, nakon prvijenca 'Kak je zgorel presvetli Trombetassicz' pisanog na kajkavskom narječju, zbirke poezije i dvije zbirke proze.

'Mogla bi se zvati Leda' na svojoj prvoj i glavnoj razini funkcionira kao roman u kojem pripovjedač opisuje mučnu borbu bračnog para da postanu roditelji, prirodnim, umjetnim, posvojiteljskim ili udomiteljskim putem.

Intimna borba pripovjedača i njegove supruge priča je o povjerenju, ljubavi i neispunjenoj želji, zapis o emotivno iscrpljujućim fazama nade, ljutnje i razočarenja, suočavanja i pomirenja, čija je potresnost naglašena formom za koju se Gregur odlučuje: pisma nerođenom ili neusvojenom djetetu, kćeri koja bi se mogla zvati Leda.

Iz samog teksta možemo iščitati kako je riječ o proživljenoj autobiografskoj priči – iskrenoj, melankoličnoj i osobnoj priči o temi o kojoj u sredini kao što je naša ljudi još uvijek nerado govore, kamoli pišu romane.

Gregur je dio svoga romana posvetio i kritičkom prikazu institucija koje bi se načelno trebale baviti pitanjem posvajanja djece, a u praksi se uglavnom svode na administraciju, popunjavanje beskonačnih formulara s besmislenim pitanjima i često posve neempatične činovnike.

Roman je ispunjen brojnim epizodama koje se tiču njegovog djetinjstva i odrastanja, njegove obitelji, korijena...  Promišljanje je to o 'velikom mozaiku života' kojeg zapravo čini 'bezbroj malih trenutaka' koje treba čuvati, zapisati za svoje nerođeno dijete, posegnuti za njima kad je najteže i pokušati među svima njima pronaći neku nit, neki smisao.