Zagrebačka premijera 'Bakhi' u ZKM-u

Zagrebačka premijera predstave "Bakhe" brijunskog Kazališta Ulysses u režiji Lenke Udovički, održana u petak u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM), predstavila je zagrebačkoj publici duh prokletstva dionizijske ekstaze u suvremenom viđenju najljepše tragedije starogrčkog dramatičara Euripida.

Dvanaest protagonistkinja tijekom gotovo dvosatne predstave suvereno iznosi čitav dijapazon dubokih emocija izazvanih u prvome redu pobunom protiv patrijarhalnih dogmi kapitalističkoga svijeta i njegovih muško-ženskih stereotipa. Tome je pridodana snažna dimenzija psihološkog obračuna s vlastitim unutarnjim demonima koji se hrane na nesigurnosti i slabosti ženskog bića suočenog s nemilosrdnom nedohvatljivošću istinske slobode.

Antički sukob apolonsko-dionizijskog, odnosno razumnog i formalnog s osjetilnim zanosom i ekstatičnom neumjerenošću, u viđenju redateljice Udovički i dramaturginje Željke Udovičić Pleština, postaje pitanje ženske borbe protiv mračnih emocija i društvenih zadanosti. Njihove su bakantice žene koje u jednome trenutku pokušavaju razumno razlučiti vlastite strahove, da bi se već u sljedećem trenutku mahnito valjale po podu u dionizijskoj strasti, zamrljane krvlju vlastitih sinova.

U mitu na kojemu Euripid zasniva svoju slavnu tragediju "Bakhe", Dioniz, kojeg su odgojile nimfe daleko od pogleda Zeusove ljubomorne žene Here, dolazi u svoj rodni grad Tebu da bi uveo svoje obrede i postao priznat kao bog. Kako bi demonstrirao svoju moć, opčini sve žene da napuste svoje svakodnevne obaveze i odu živjeti u goru, prepuštajući se vinu, ekstatičnom plesu, pjesmi, agresivnim i seksualnim nagonima, radosno oslobađajući sve što je u njima bilo potisnuto.

Dionizu se suprotstavi Pentej, vladar Tebe, koji međutim ipak potpada pod njegove čari i dopušta biti nagovoren da se i sam preodjene u ženu i pođe u goru. Tamo ga Dioniz razotkriva te ga žene u mahnitosti razderu. Njegova vlastita majka Agava nabija na kolac sinovu glavu misleći da je lavlja. Kad se otrijezni, prepozna svojeg sina i shvati da ju je stigla božja kazna.

Tu priču antičke drame Udovički miješa sa suvremenim kontekstom sukoba iskustva onkraj poznatog i ustaljenih normi, poznatih granica građanskog prostora, ličnosti i percepcije. Napuštanje inhibicija pretvara se u kritiku držanja utabanih puteva i uvriježenih pretpostavki svakodnevnog morala. Kao i kod Euripida, pobuna protiv restrikcija društvenih zadanosti i kod Udovički završava surovom božanskom opomenom na kraju: raspuštanje psiholoških i kulturoloških granica ne može proći bez kazne. Je li ta kazna ipak prevelika pitat će se na kraju sudionici te svevremenske tragedije.

Redateljica je klasični predložak umotala u prepoznatljivu scenu modernoga društva: predstavu otvara scena grupne psihoterapije u kojoj se protagonistkinje međusobno postupno upoznaju, paralelno se polako razotkrivajući i publici. Njihovo žensko načelo ih zbližava što više pričaju, to su opuštenije i raskalašenije, psuju, viču, skidaju se. Strepnje i neprilagođenosti o kojima govore su različite često prozaične i svakodnevne, ali je njihov nemoćni gnjev snažan i autentičan.

Deklarirajući svoje prosvjede svijetu, uz česta zapadanja u kakofonije, postupno napuštaju sadašnju realnost, da bi odjednom uskočile u scenu karnevalskog iskoračenja iz dotadašnje 'normalnosti': simuliraju neku vrstu grupnog kozmetičkog tretmana koji se pretvara u ludičko preklapanje i preplitanje muškog i ženskog u njima ta androgidnost obilježava početak moderne dekonstrukcije Euripidova izvornika u drugome dijelu predstave.

Bakhe igraju Lucija Barišić, Hrvojka Begović, Anđela Ramljak, Milica Manojlović, Dora Polić Vitez, Barbara Prpić i Urša Raukar; Katarina Bistrović Darvaš je Dioniz, Ivana Krizmanić Pentej, Dubravka Miletić je Kadmo, dok Lucija Šerbedžija i Senka Bulić nastupaju kao Tiresija i Agava.

Na kraju, kada zanos oslobođenja od briga i strahova popusti pod navalom realnosti, kao u nekom filmskom završetku, povijesna spirala se naglo skraćuje i bakantice se u trenu iz krvlju oblivenih antičkih nevjesta pretvaraju ponovo u svoje moderne pandane, žene okupljene na psihoterapijskoj seansi, kojima je iskustvo primordijalnoga sna ugasilo feministički žar, ostavivši ih iscrpljene i ispuhane, ponovo na početku potrage za mirom sa sobom i s drugima.