Priča iz Nove Gradiške: "Zaboravili smo biti ljudi"

"Dora je trenutačno u velikoj gužvi, ali možete dobiti njezina partnera", odgovorili su nam kada smo i mi poželjeli izvijestiti o Dori Vukšić, 21-godišnjakinji koja je ovaj tjedan punila rubrike pozitive u medijima. Otvorivši s poslovnim partnerom lokal brze hrane u Novoj Gradiški prije 20-ak dana, poručila je: "Ako ste gladni, a niste u mogućnosti platiti - kod nas uvijek možete dobiti nekakav topli obrok! Platit ćete kada budete mogli ili nikada! Nitko ne zaslužuje biti gladan!". Tako je Dora dospjela u medije. No ova je priča puno dublja od hvalevrijedne inicijative. Priča je to o birokraciji, stanju društva, želji za o(p)stankom u Hrvatskoj, želji za promjenom. Razgovarali smo s Dorinim poslovnim partnerom Ivanom Brkancem.

"Dora je u gužvi, to je dobro, znači ima posla!", počinjemo razgovor u subotu ujutro s Ivanom, inače zaručnikom Dorine sestre. Je li to posljedica ovotjedne medijske izloženosti njihova lokala Peppers Sweet n' salty, pitamo. Ne može se reći da im je od toga puno porastao promet, odgovara nam 27-godišnjak. Relativno kratko su u poslu, a i čim je vijest o hrani koju besplatno dijele za potrebite izašla u javnost kao hvalevrijedna inicijativa, dobili su dobronamjeran poziv u kojem ih se upozorilo da je zakonski zabranjeno činiti takvo nešto, pa su, otkriva nam, odlučili pokrenuti udrugu.

Ni Doru ni Ivana život nije mazio. No izborili su se da pokrenu nešto svoje. Imali su podršku roditelja, ali, kaže Ivan, u nekim trenucima ni roditelji ne mogu pomoći.

- Ne živimo baš u državi gdje ti roditelj može puno pomoći. Moj otac prima vojnu mirovinu od 3000 kuna, majka je radila svaka tri-četiri mjeseca po raznim trgovinama. Plaćali su režije, mene školovali. Nije baš da mogu pomoći kada se dogodi nekakav problem. Više-manje snalazili smo se sami. Roditelji su nam pomogli koliko su mogli, npr. fizičkim radom za ovaj lokal. Nisu mogli pomoći financijski, ali jesu, recimo, s ličenjem zidova u lokalu.

Iako mu je samo 27 godina, Ivan već ima višegodišnje iskustvo rada u inozemstvu. U Danskoj je radio oko dvije godine, a u Njemačkoj pola.

- Cijelo to vrijeme imao sam želju vratiti se doma, u Hrvatsku, u svoje mjesto, da nešto pokrenem i nešto napravim, jer... Nije to tamo život. Možemo se mi zavaravati, jesu možda malo veći novci, ali nije to onaj život kakav mi živimo ovdje i kakav mi želimo.

Koliko su u Danskoj i Njemačkoj ljudi spremni pomoći nekomu tko je došao iz druge države, pitamo ga.

- U Njemačkoj mi nisu željeli pomoći naši ljudi. Znači prvi koji mi je pomogao primjerice u Njemačkoj bio je jedan Srbin. Dok su Danci puno susretljiviji, puno su humaniji. Da pitaš u gradu od milijun stanovnika gdje se nalazi neka zgrada, adresa, ulica, oni vam to neće objašnjavati, oni će ostaviti sav svoj posao, uzet će vas gotovo za ruku i odvesti tamo. To je kod njih normalno. Nema nekog velikog stresa. Imaju odlične plaće, odličan sistem, nevjerojatno su uređeni. Danska mi se po tome i svidjela, radno vrijeme i zakoni su rigorozni, znači ne smijete raditi previše sati. Danska je, može se reći, najbliže nama, ali kad imate ženu i dijete doma i dijete vidite u dvije godine sveukupno mjesec dana, to baš i nije neka priča. Džabe i novci kada nisi s obitelji.

Bio je spreman vratiti se danas 5-godišnjem sinu, makar radio za 3000 kuna, kaže. Pokrenuli su priču s lokalom brze hrane. Tu uskače hrvatska birokracija.

-  Kada smo došli do nekih 75 posto realizacije svega, počeli su oni neočekivani troškovi, razni nameti. I onda ti se dogodi situacija da jednostavno ne znaš - platiti to što moraš da bi otvorio lokal ili da si ostaviš 500 kuna da platiš režije. Sjele su dvije obitelji, Dora i njezin suprug, ja i moja žena, bili su i naši klinci. Zapitali smo se onda: Čovječe, a što misliš kako je onima koji su gladni svaki drugi dan? Zamisli kako je onome tko zna da će biti gladan cijeli mjesec i nema mu pomoći? Tu se rodila ideja da one sendviče koje ne prodamo, damo potrebitima.

Iskreno, kaže, u početku nisu naišli na velik odaziv na njihovu ponudu besplatnih obroka. 

-  Ne znam je li problem bio u tome što ljudi nisu čuli, ali unatrag nekoliko dana počelo ih se javljati sve više. Puno ljudi ne dolazi samo, za neke su došli pitati prijatelji, prijateljice, zato što ih je sram. Ovim putem želim poručiti da nikoga ne treba biti sram. Biti gladan je nešto najgore što ti se može dogoditi u životu i zato smo ovo pokrenuli.

- Ne možemo reći da nam se povećao promet i bilo bi glupo o tome pričati jer relativno kratko radimo. Međutim javilo nam se jako puno ljudi iz cijele Hrvatske, jako puno naših Novogradišćana došlo je u lokal dati nam podršku. Jedna bakica je čak došla i rekla 'Ja kuham sama doma, ja ne jedem brzu hranu, ali vas molim da uzmete od mene 20 kuna koliko mogu dati za neku osobu koja si to ne može priuštiti'. Ljudi imaju želju ostavljati novce, znaju da živimo u teškom vremenu gdje te ne maze ni država ni okolina.



Ivan i Dora ne smiju dijeliti hranu jer je to kršenje zakona.

- Ono što nam ostane, što ne prodamo, mi ne smijemo pokloniti nikomu zato što se tako izravno krši zakon. Jedna od prvih osoba koja nas je upozorila na to bio je predsjednik Ceha ugostitelja Istarske županije koji nam se javio. Mi smo to zapravo već znali, ali zahvalan sam tom gospodinu na brižnosti, što nas je upozorio. Ponukao nas je da smislimo nekakav legalan način, rekavši da bi se on vrlo rado priključio inicijativi, kao i neki drugi. Došao sam na ideju da pokrenemo udrugu.

Novce zasad ne prihvaćaju, iako ima ljudi koji inzistiraju i ne žele ih uzeti natrag.

- Ljudi su počeli ostavljati po 10, 20 kuna. Mi te novce odvajamo sa strane u posebnu čašu, odakle izvadimo kada dođe netko komu treba, platimo račun tim novcima i toj osobi damo sendvič, palačinku ili nešto slično. U ponedjeljak pokrećemo postupak gdje ćemo pokrenuti udrugu, da sve bude legalno i zakonito tako da ljudi koji žele i inzistiraju na uplatama, mogu uplatiti novce udruzi, a mi ćemo pronaći socijalno ugrožene osobe u cijeloj Hrvatskoj, gdje ćemo preko udruge subvencionirati obroke za one najpotrebitije.

Lokal su, kaže, većinom sami uredili jer nisu imali novca. Ali pomoć stiže sa svih strana. Jedna zagrebačka tvrtka pomogla im je s dizajnom lokala - i to besplatno, jer su čuli za njihovu inicijativu. Priključila se i jedna pekarnica iz Nove Gradiške koja im je dala lepinje po minimalnoj cijeni. Nakon što je direktor jedne pivovare na televiziji vidio njihovu priču, poslali su im gajbu piva gratis - kako bi ju prodali i od onoga što na njoj zarade platili nekoliko obroka potrebitima.

A kako je sve počelo? I Dora je, kao i Ivan, bila u teškoj situaciji s malim djetetom, bez posla su bili i ona i suprug. Nakon što je ostala u drugom stanju i prekinula školovanje u Novoj Gradiški, zaputila se sa suprugom u Njemačku gdje je radila kao čistačica. Vratili su se ubrzo u Hrvatsku i s ostatkom obitelji se upustili u ovu poduzetničku priču. Ivan je imao nešto novca pa su se odlučili prijaviti na natječaj u kojem je država dijelila 55.000 kuna za projekte.

- Puno nas je ljudi pitali jesmo li normalni. Imate, kažu, mogućnost otići, što vam to treba u životu, da se tako idete kockati? Zašto ne spremite stvari i odete van?, kaže nam Ivan, čiji je odgovor na to: "Najlakše je ići linijom manjeg otpora".

- Svi naši branitelji su za vrijeme rata mogli otići van. Nitko nije morao ostati u Hrvatskoj. Isto tako, mi se svi možemo pokupiti i otići negdje van, ali opet ponavljam: nije to sreća. Meni je nešto najljepše, kad vidim svoje dijete da trči istim onim igralištem gdje sam ja odrastao i proveo svoje prekrasno djetinjstvo, kad vidim da kod bake na selu odrasta u istom dvorištu, da obožava životinje, da ide u isti vrtić gdje smo mi išli. To su bitnije stvari od novca. Mi naravno ovisimo o novcu, i svi za njega radimo. Ali nisu ti novci presudni za ljudsku sreću. Zašto bismo svi dignuli sidro i otišli negdje, a ova naša predivna zemlja da ostane prazna? Politika me ne zanima, samo se želim boriti i raditi za nešto svoje, omogućiti nešto našoj djeci i dati našim ljudima posao.



A kad smo kod posla, njihov lokal upravo traži radnike. No i tu ima problema.

- Svima koji su kod nas počeli raditi rekli smo da rade za početnu plaću od 3100 kuna. A kako bude rastao posao, tako će i njima rasti plaće. Nama ne pada na pamet isplaćivati sebi novce, a radnicima davati minimalnu plaću. Priču smo pokrenuli tako da smo svi u firmi jednaki. Svi smo na istim primanjima i svi ćemo jednako dobiti od plaće. No imamo mali problem, a to je da ne možemo pronaći adekvatno osoblje za naš posao. Ne znam jesu li svi oni radno sposobni možda otišli iz zemlje, ne znam što se događa. Na oglas za posao javilo nam se 30-ak ljudi. Došao nam je završeni kuhar koji ne zna nasjeckati luk, pizza majstor koji ne zna navući pizzu na lopatu. Dolaze nam djevojke od 28, 30 godina, koje ne znaju ispohati palačinku. Trenutačno smo isprofilirali četvero ljudi koje smo zaposlili i koji su odlični, ali treba nam minimalno još dvoje ljudi. Ne tražimo previše, sve se može naučiti, samo ako ima volje. Ali problem je što danas ni mladi ni stari očito nemaju volje za nekakav posao. Svi kažu da je plaća od 3100 kuna niska. Slažem se, ali tu plaću od 3100 kuna moraš zaraditi. Bio bih najsretniji da možemo svima dati veću plaću, ali problem nije dignuti posao - nego ga treba odraditi, kaže Ivan, koji je i sam u životu radio svašta - kao taksist, konobar, električar, radijski voditelj, radio je i u marketingu.

Kada su pokrenuli priču s besplatnim obrocima za potrebite, počeli su im se javljati ljudi iz svih dijelova Hrvatske, ali i regije.

- Svi kažu 'Bravo za humanost'. Zapravo, to uopće nije nikakva gesta humanosti. To je naša moralna, ljudska obveza koju smo mi, nažalost, u današnje vrijeme zaboravili. Mislimo više-manje samo na sebe, a za onoga pokraj nas - baš nas briga. Znamo biti ljubomorni, a kad nekomu treba pomoći najčešće okrećemo glavu, zaboravili smo biti ljudi, poručuje Ivan.