Zašto je "Malo misto" završilo s "Adio i nikad više"

U razgovoru s rukovoditeljom produkcijskog Odjela kulture HTV-a Marinom Marušićem, inače sinom redatelja Danijela Marušića koji je režirao kultnu televizijsku seriju "Naše malo misto", novinar Radio Splita Joško Krželj otkrio je brojne zanimljivosti i detalje sa snimanja te i danas popularne serije.

Tako smo saznali zašto je umjesto planirane 33 snimljeno samo 13 epizoda, ali i zašto je na kraju serije na odjavnoj špici pisalo: "Adio i nikad više". Marušić je, među ostalim, otkrio i da Servantes i Bepina nisu trebali umrijeti te da je bilo nesporazuma i oko doktora Luigija.

Marušić je kao sin redatelja iz prve ruke, doduše nešto mlađi, svjedočio stvaranju kultne serije HRT-a, odnosno tadašnje Televizije Zagreb.

Donosimo dio razgovora koji je s njim vodio kolega Joško Krželj.

Kako je uopće došlo do ideje, kako se počela snimati ta serija?

- Ja sam onda bio 12-godišnji dječak. Televizijska serija "Naše malo misto" je dio povijesti Hrvatske radiotelevizije, ondašnje Televizije Zagreb. Nazivaju je još i kultnom serijom i najboljom hrvatskom serijom ikad snimljenom. Naravno, nije moj posao da je vrednujem, ali sam siguran da je uz izvjesne efemernosti nadišla svoje vrijeme i ima neke vrijednosti koje će je zauvijek zadržati na vrhu ljestvice popularnosti i vrijednosti.

Ja sam inače toliko vezan za "Malo misto" da mi je to zapravo jako teško  dokazati, ali ipak mislim da je ta serija uistinu nešto što se ne može odrediti ni serijom, ni režijom, ni scenarijem ni glumcima... Naprosto taj duh koji struji iz "Malog mista" pokazuje da nije bila riječ o projektu koji je služio nekom vremenu, nego je to zapravo serija za sva vremena. Ona je jednim velikim dijelom obilježila i mog oca pa samim time pokazuje i koliko je moj otac bio čovjek vrijedan spomena. Stoga mi i danas, nakon ne znam ni sam koliko pogledanih repriza, emocije opet bujaju. I nikako mi to sjećanje ne može izblijedjeti.

Nastajanje cijele ideje stvaranja hrvatskog televizijskog humora i danas može biti vrlo poučno. Premda je "Malo misto" snimljeno neposredno uoči Hrvatskog proljeća, zbog ozračja koje je prethodilo svemu tome, slobodno se može utvrditi ona teza  - da nije bilo Hrvatskog proljeća, ne bi bilo ni "Malog mista". Tome moramo svakako, kako bismo mi Dalmatinci rekli, pridodati naš poznati dalmatinski dišpet. U ono doba prožimala se teza da Hrvati nisu za humor, uglavnom su se sve serije snimale na Televiziji Beograd i zapravo se to na Televiziji Zagreb nije ni radilo. A beogradska televizija nikako nije mogla pratiti standard zagrebačke i dosegnuti kvalitetu dramskog, glazbenog ili sportskog sadržaja, pa je radila i težila nečemu u čemu je bila jaka. To je, naravno, našla u tzv. humorističnom programu, čiji su glavni protagonisti bili Lola Đukić, pa uistinu odlični pučki komičari Miodrag Petrović Čkalja i Mija Aleksić.

Tu bi se čovjek mogao i složiti da su oni u tome uspijevali biti bolji. Onda smo se mi suprotstavili toj tezi. Sjećam se, moj otac je poslije predložio Miljenka Smoju da napiše televizijsku seriju, a jedan od tadašnjih čelnika Televizije Zagreb, gospodin Saša Bjelousov, predložio je Mladena Kerstnera, i tako su zapravo nastali i "Malo misto" i "Mejaši" i "Gruntovčani", malo poslije i "Prosjaci i sinovi". Tako je sve krenulo.

Kako je počelo snimanje i koliko je to trajalo?

- Serija se snimala u dva navrata. Prvi je dio sniman '69. u Vranjicu kod Splita. Drugi dio se snimao u Starigradu na Hvaru. Epizoda "Zagrebulje" snimljena je negdje između. Bilo ju je zapravo jako teško snimiti jer se zbog raznih političkih igara i podmetanja nije znalo hoće li se drugi dio serije uopće snimiti. Iduće godine 22. veljače bit će točno 50 godina od premijernog emitiranja prve epizode.

Sama atmosfera snimanja - kako je to izgledalo, što vam je otac govorio?

- Puno stvari i puno štosova je tu bilo. Sjećam se, posljednjih sedam epizoda snimljeno je u Starigradu na Hvaru. Vi ne možete zamisliti kakva je to bila pomama u dalmatinskim malim mjestima - "gdje će se snimati serija?". Tog ljeta u Starigradu na Hvaru, vjerovali ili ne, uopće nije bilo turizma. Apsolutno svi ljudi su bili na snimanju i turizam uopće nije dolazio u obzir. Sjećam se, za vrijeme snimanja kultne scene kada 'malomišćani' imaju vatrogasnu vježbu, u pola snimanja scene došle su dvije goleme koće, parkirale se na rivu i snimanje je bilo naglo prekinuto jer je kapetan rekao da će istovariti svu ribu i počastiti cijelu ekipu. Cijelu noć se slavilo i tek je drugi dan bilo nastavljeno.

Naše malo misto - tajna zabranjene epizode "Zagrebulje"

Zašto je na odjavnoj špici napisano "Adio i nikad više", to nas sve zanima?

- Da, to je uistinu čudno i neuobičajeno. Ne znam da sam ikada gledao kraj neke serije na kojem ne piše 'kraj' ili 'svršetak' nego 'Adio i nikad više'. Mogu vam reći da je zbog raznih stvari koje su se dogodile za vrijeme snimanja i kasnije, moj otac to odlučio napisati u znak indignacije što se raznim kampanjama i podvalama koje su imale organizirani tijek, zbilo njemu i ostalim članovima ekipe.

Što se događalo?

- Događalo se mnogo toga ružnog. Već nakon prve epizode scenarist Miljenko Smoje bio je jako nezadovoljan interpretacijom lika Luigija Karla Bulića. I bio je apsolutno za to da se on promijeni. Čak je i pisao jedno protestno pismo ondašnjem direktoru Televizije Zagreb i sva sreća da je on to s indignacijom odbio. Bio je nezadovoljan količinom 'talijanštine' koju je Karlo Bulić interpretirao, ali to je, nasreću, završilo dobro.

Znači da je tu onda bilo dosta improvizacije?

- Bilo je jako puno improvizacije. Redatelj, moj otac, davao je glumcima potpunu slobodu, čak su i glumci to fantastično prihvatili, i oni su imali puno sugestija. Tako da je veliko pitanje je li originalni scenarij sve ono što je zapravo izašlo kao final.

Kako je završila ta priča s dr. Luigijem?

- Dr. Luigi je ostao i dalje glavni glumac. On je onda imao 60 godina. To mu je bila zapravo prva velika uloga, postao je popularan i mogu vam reći da je Karlo Bulić odnosno dr. Luigi zapravo, koliko ja znam, jedini glumac koji ima dva spomenika. Jedan mu je podignut 2002. u Tugarima kod Omiša, a drugi 2010. ispred njegove zgrade u Beogradu, gdje je živio, na 100. godišnjicu njegova rođenja.



No osim toga, bilo je još problema?

- Je, bilo je još problema. Svakako treba reći da je u to doba Miljenko Smoje bio kolumnist Mali Marinko, pisao je u Slobodnoj Dalmaciji. Moj otac ga je nagovarao da napiše scenarij, pritom uistinu vjerujući u njegovo briljantno poznavanje Dalmacije i njegov veliki spisateljski talent koji je do onda bio zatomljen. Istina da je Smoje Dalmaciju nosio u duši i bio je jedna velika spužva, stalno je putovao, upijao je sve, znao je što se praktički događa u svakom malom mistu. Što se pak tiče njegove opcije lijevo-desno, nije na meni da komentiram Smojinu političku poziciju. On je to sam bezbroj puta definirao.

Zapravo, sukob između scenarista i redatelja je bio dvojake naravi, estetske i političke. Prvi sukob bio je taj s Karlom Bulićem. U jednoj sceni pušenja prema napisanom tekstu Bulić je trebao kazati "Ja sam dalmatinski likar". No on je pogledao u redatelja i rekao "Znam što hoćeš reći, ne boj se, izgovorit ću 'Ja sam hrvatski likar'". Zbog toga nitko nije bio manji Dalmatinac niti veći Hrvat. A daljnji sukob je bio oko toga što Servantes, kojega je briljantno odglumio Ivica Vidović, nije trebao zapravo poginuti nakon samo četiri epizode. On je bio fantastičan pa je bila prava šteta što je "poginuo".

Za kraj ovog pitanja mogu reći da ni Bepina nije trebala skončati, završiti kako je završila, svojom smrću. Jer je serija trebala imati 33 epizode, a ne 13. Kada je moj otac shvatio da ništa više od toga, onda je napisao 'Adio i nikad više' i njihova suradnja je tu bila prekinuta. Moram reći - iako je taj sukob postojao i ja to uopće ne negiram, što više godine idu i što se više toga prisjećam i čitam, ondašnjim strukturama je zapravo bilo u interesu da su Marušić i Smoje posvađani.

Cijeli intervju poslušajte ovdje.