Što čitati - "Ne mogu i neću, Oceanmore" ili "Opijum za narod"

Književna kritičarka Jagna Pogačnik preporučuje knige "Ne mogu i neću, Oceanmore" i "Opijum za narod".

Lydia Davis - Ne mogu i neću, Oceanmore

Lidia Davis američka je književnica, autorica kratkih priča, eseja, romana, prevoditeljica s francuskog, dobitnica međunarodne nagrade The Man Booker 2013. za kratku prozu, članica Američke akademije znanosti i umjetnosti, predavačica kreativnog pisanja na Sveučilištu u New Yorku. Kao kći književnog kritičara i profesora engleskog te spisateljice kratkih priča, Davis je odrasla u naglašeno književničkom okružju. Uz pisanje rano se počinje baviti i prevođenjem (francuskih klasika, Flauberta i Prousta, čiji su opsežni opisi bili inspiracija za redukciju), a početkom sedamdesetih udaje se za pisca Paula Austera.

U najboljoj tradiciji velikih majstorica američke kratke priče (A. Munro, L. Berlin) nastavlja niz magičnim zapisima iz svakodnevice, bilježejem neprimijećenih detalja, usputnih razgovora, spletom svojih i tuđih snova, iščitavanjem Flaubertovih pisama (tijekom prevođenja Gospođe Bovary) i stvara začudne priče neuobičajenih formi. Neke su poput aforizama, poput poezije u prozi, parabola, briljantno duhovite „priče-žalbe" (Pismo proizvođaču smrznutog graška, Pismo direktoru hotela, Pismo predsjedniku Američkoga biografskog zavoda), i bolno potresne (Tuljani, Pseća dlaka, Pas i dr.).

Najobičniji trenuci koje jedva zamjećujemo njezine su teme. Priče postavljaju životna pitanja, o nama i o svijetu… U središtu je knjige shvaćanje da priče možemo otkriti posvuda, da su sasvim uobičajeni i svakodnevni trenuci zapravo oni najnasilniji i posve autentični, a na nama je da ih primijetimo, ponovno kreiramo, sačuvamo… Inspirirana je svojom svakodnevicom, radom na prijevodima, komunikacijom s prijateljima, studentima i neznancima, onim što nam se svima dešava na javi, ali i onim što sanjamo.

Svaki od pet dijelova ove knjige zasnovan je na "pričama iz Flauberta". U bilješci Davis napominje da je 13 priča oblikovano "iz materijala nađenih u pismima što ih je Flaubert pisao u razdoblju dok je radio na Gospođi Bovary. Davis je odabrala i prevela ulomke s francuskog, pa ih zatim "neznatno prepravljene" uvrstila u svoju zbirku priča. Željela je vidjeti koliko prozni segment zapravo može biti kratak, a da zadrži poantu i ne bude puka anegdota.

Ne mogu i neću, Oceanmore najrevolucionarnija je zbirka priča objavljena u zadnjih dvadeset pet godina u Americi. Maštovita, zabavna, duhovita, emocionalna. Izmjenjuju se priče, kraće i dulje forme. Sve one redom evociraju doživljaje, konstruiraju i rekonstruiraju životna iskustva, slažu ih i preispituju. Cijela zbirka ostaje u nedorečenostima i proturječjima, smještena je između krajnosti banalnih i sudbonosnih pitanja.

Vladimir Stojsavljević - Opijum za narod

Vladimir Stojsavljević režirao je i napisao petnaestak vlastitih drama i komedija, među kojima se ističu "Katarina Zrinska" u režiji Božidara Violića, te komedije "O tome se u našoj kući ne govori" i  "Tango, drugi put" u HNK Osijek. Autor je romana „Pula", „Život bez imena" i „Ljetni dnevnik rata".

Roman "Opijum za narod" slika je Zagreba iz godine 1964. Priča nije nostalgično sjećanje na ugodno doba odrastanja, nego je, uz dokumentarnost, opora priča o unaprijed izgubljenim nadama.

Autor opisuje vlastitu obitelj - likovi majke, oca i dviju sestara - ustvari opisuje zaboravljeno doba Zagreba, godinu poplave, vrijeme u kojemu je posijano sjeme sadašnjosti, doba hladnog rata, prvog navikavanja na televiziju koja se kolektivno gledala i vrijeme stvaranja životnog okvira glavnog lika, dječaka Velimira.